sutra ili malo sutra
ČOVJEK KOJEG SAM GLEDALA
Da. To je bio on. Najljepši čovjek na svijetu. Što svakako nije realno tvrditi jer nisam vidjela sve ljude svijeta, ali tako se to kaže. Ne budimo sitničavi. Kroz život vam prošeću mnoga lica, mlada, školska, stara, prijateljska, dvije-tri velike ljubavi, tri šefa i maglica poznanika, ali možete li se sjetiti kada ste točno nekoga ugledali prvi put? Te jedne sekunde? Meni to teško polazi za rukom, zaboravljam gdje sam ostavila ključeve, što sam jučer ručala, imena djece bliskih prijatelja. Sve živo zaboravljam.
Ali jasno se sjećam trenutka kad je Goran moje oči počastio božanskim defileom.
Dobro, nije bio baš božanski, u to je vrijeme hodao pomoću štake.
- Pogledaj - šapnula je Danka, i potegnula pivu iz boce. Nisu to bile one granatne od pola litre, bile su manje, ali kome da se opravdavam? Zbivalo se to u doba noći kad se više nitko nije mogao, a ni trebao zamarati čašama.
- Pogledaj, lijevo, malo više lijevo… - kažiprstom je preusmjerila moju glavu kao monitor i to je zapravo bilo sve što je učinila. On je sjedio i smijao se nekoj provali ekipe, prepričavao kako je pao s motora, kako je skršio ovo, ogrebao ono, ležao dugo, ali sad je sve OK.
Bio je samouvjeren i čvrst, sanjarskog pogleda, vjerodostojan gemišt James Deana i Chris Issaka. Neodoljiv.
Palio je cigaretu i nabrao čelo. Prijatelj mu je nešto tumačio na desno uho pa se lagano naginjao prema njemu. Ja sam i dalje gledala. Monitor. Monitorka.
I tad se dogodio taj trenutak. Ljudi za mojim stolom zagužvali su se u neku debatu o tome je li zdravije nositi tange ili hodati bez gaćica. Kod njega je bilo slično stanje. Povukao je dim. Podigao pogled. I vidio mene. Moje oči. Kao dvije vrele trešnje. Ubrzanog pulsa, ali mirne ruke pod stolom sam dohvatila Dankino koljeno u čvrst stisak. Nije reagirala.
Povukao je dim i odlučio me kušati, ostati tako sa mnom nekoliko trenutaka na 4 metra zračne linije, ali mnogo, mnogo bliskiji svakim trenom.
Nisam shvaćala, ne tada. Da li zbog piva ili šoka tko će to odrediti, ali nisam shvaćala koliko je vremena prošlo od posljednjeg puta, ako se tako što ikad i dogodilo, kad sam ostala utopljena u nečijim očima kao u Dunavu ili već nekoj velikoj vodi, kako hoćete. Konobar je neumorno presjecao naše svezane oči, dim je proticao i pleo se u zraku, ljudi su govorili, moji, njegovi. Mi nismo bili tamo.
Negdje smo otišli, nismo se držali za ruke. On se držao za štaku, a ja sam ga upozoravala na rubnjake. Nervoza.
Rekao mi je svoje ime i još bezbroj nekih detalja koje nisam trebala znati, ali slušala sam, nisam mu upadala u riječ.
Imao je lijepe usne. Izgledale su ukusno. Kao neko najbolje voće koje možeš nabaviti samo na rijetkim mjestima.
Noć je bila tiha, daleko od ljudi, čuo se samo prigušeni smijeh i glazba.
Spomenik Tinu Ujeviću. Oko njega park.
U parku klupa i dvoje ljudi što se ne drže za ruke.
- Dugo nisam bio ovdje, zbog pada i bolnice i svega, mirno je. Lijepo - rekao je.
- Misliš da je to zbog starog Tina ili stabala? - upitala sam.
- Mislim, pomalo oboje.
- Misliš li spustiti tu štaku i poljubiti me?
Maknuo je kosu s mog lica i primaknuo se bliže, toliko bliže da me doticao vrhom nosa. Mirisao je na cvijeće, ali oštrije. Imao je duge trepavice. Kao leptire ili njihova krila. Osjećala sam kako mi se dižu dlake na rukama.
Ulovio me za vrat, odmah ispod desnog uha, nježno, grubo, željno, svakako, i utonuli smo u taj poljubac.
Bila sam u pravu što se tiče usana.
A ja sam ga bila gladna.
Bila sam osvojena, otkrivenih čvrstih bedara i nagužvane haljine.
Čak ni ja ne mogu pronaći mjesta koja su našli njegov izazvan jezik i vješti prsti, ali drago mi je što sam imala sluha za takav istraživački talent.
I nije mu bilo dosta, bio je užaren i grabio me u tom mraku kao da ću nestati ako u bilo kojem trenu izgubimo kontakt. Prebacio me na sebe, bilo je snage u tim mišićima. Polako sam otkopčavala dugmad na njegovoj kariranoj košulji i pod njom otkrivala nove kontinente.
Spustila sam ruke i stavila ga u sebe. Snažnog. Krutog. Usijanog.
Neko lišće mi se zaplelo u kosu. I njegovi prsti. I u dugotrajnom ritmu veličanstvenog plemenskog rariteta krik zajedničkog orgazma razlio se parkom, a mi smo se nadali kako nas je čuo samo Ujević.
Odjećom smo sakrili svoja gola tijela i dugo tako ostali pričati o običnim stvarima.
Poljubio me i maknuo mi lišće iz kose pa smo krenuli svojim ljudima.
Na pola puta se sjetio da je zaboravio štaku. Hihot.
- Mima, he!.- Danka me dozivala potežući me za rukav.
- Što? - trgnula sam se.
- Pa zar ti se toliko sviđa ta slika?
- Koja slika?
- Pa, rekla sam ti maloprije, pogledaj... - opet je pružila prst i preusmjerila moju glavu, kao monitor.
Post je objavljen 14.06.2010. u 14:57 sati.