Kaos...same old, same old...
Zapetljala sam se u previše priča, a rasplet nije na vidiku...jesam li u procesu potrage za sobom nehotice povrijedila druge?
Rana još nije zacijelila, a svi ovi brojni pokušaji da se izliječim ne izgledaju obećavajuće.
" In any part of the world
From Silver Lake to Williamsburg
You can pick another stranger
And fall in love..."
But for how long? I onda se uvijek vratim tamo odakle bježim i pokušavam krenuti ispočetka.
Događa se nešto novo posljednjih dana...netko mi daje pažnju kakvu već dugo nisam osjetila. Ono kad mu se sviđa tvoja nova majica, tvoj stil, način čage, mjuza koju slušaš, način na koji razmišljaš i preblesava profile fotka na fejsu. Zaboravila sam da se nekome zapravo mogu i svidjeti. Da li je to posljedica dugogodišnjeg ne sviđanja samoj sebi, bolni prekid ili nešto treće nemam pojma, no osjećam se skroz zbunjeno. Netko actually misli da sam kul :D frajerica čak :D blesavo, znam...al dobar je feeling...
Ne znam što ću sa svim tim, ne znam što osjećam...trebaju mi mir i samoća da sredim misli...treba mi malo više emocinalne inteligencije da sredim svoje zamršene svjetove...
Gledam United States of Tara i apsolutno se prepoznajem...moj alterego se zove Johnny...opet je jahao u petak :D
"…Oh, it was a funny feeling
To be wanted..."
Post je objavljen 13.06.2010. u 20:06 sati.