Izlazim na scenu. Ignoriram zvižduke iziritirane publike koja je pošteno plaćene ulaznice gotovo do neprepoznatljivosti uništila stiščući ih znojnim prstima, premećući ih po rukama dok je glavna zvijezda večeri u svojoj garderobi imala samo još jednu u nizu svojih scena.
Nonšalantno sjedam. Polusmiješak na licu. Osmijeh...kada sam se zadnji put stvarno iskreno nasmiješila? Ne sjećam se.
Palim cigaretu. I predstava počinje.
„Duga je i zamršena naša priča. Bivša, prevara, neplanirano zaljubljivanje. Već isprano od konstantnog ponavljanja, uz redovite leptiriće u trbuhu i neopisivo blentavo zaljubljeni pogled. Da, u principu ga je moguće opisati. Blentav pogled.
I onda je stigla Turska, najbolja prilika u njegovom životu, a meni još jedan križ na leđa. Život mi je očito bio predosadan bez sranja, pa eto, da se malo razbije monotonija. Gospodin Murphy je očito osjetio grižnju savjesti što me napustio pa je odlučio postati mojim najboljim prijateljem. O da. Moj vjerni pratilac.
Prvo Izmir. Al ajd, dobro. Pa muljanje oko trajanja tečaja. Nema ljetnih praznika, do kraja kolovoza se uči taj preuzvišeni božanski turski.
Skupljam ogrebotine putem od vječnih padanja na tlo kod potezanja konopca. Uvijek popustim. Nema veze što je sada lagao, htio me zaštititi. Nema veze što sam mu već rekla kad sam ga prvi put uhvatila u laži da je to najgore što može učiniti. Apsolutno bezvezne laži.
I opet sam oprostila kad se opio s prijateljicom, a rekao je da uči. Nemoj mi lagati, time rušiš nas.
Ti burno reagiraš, zato lažem. – Ja burno reagiram jer ti lažeš, ni zbog čega drugoga.
I opet, na moj rođendan. Nije krenuo na vrijeme, a onda počeo nešto da zbog cimera nije mogao. Prozirno da prozirnije nije moglo biti. Na svoj sam rođendan plakala. Sjedila pred kompjuterom i plakala. Kako jadno.
Kad je bio malen, malecki, volio je slagati kockice. Strpljivo, satima slagati jednu po jednu. A onda bi došao njegov godinu dana mlađi brat, čekajući da složi do kraja kulu, i srušio je. On bi samo ostao sjediti i tužno i razočarano rekao „Tiko!“.
Usporedila sam povjerenje u našoj vezi s tim kockicama. Slažem kockicu po kockicu, koliko god strpljivo mogu, obzirom da nisam najstrpljivija osoba, i gradim kulu našeg povjerenja. A on dođe, sa smiješkom na licu je sruši i produži dalje. Ostavljajući mene sa suzama na licu (a prije njega nisam gotovo nikada plakala) i vječno s istim pitanjem...zašto?
I danas opet pitam...zašto? Zašto si opet morao srušiti kockice, zašto nisi mogao reći da ti predavanja završavaju sredinom rujna, a ne u kolovozu? Kad si mi to planirao reći?
Sad za 2 tjedna, kada dolaziš doma na tih par dana praznika?
Što me čeka tada, što ću čuti?
I kada, u petak kada ti dođeš, ili par dana kasnije, kada će doći ONA?
Ona, koja je iznenada otkrila golemu ljubav prema arheologiji, a pojma o povijesti nema?
Ona koja je savršena postdiplomantica, baš kao i ti?
Ona koja te razumije, ona koja je potpuno drukčija od mene?
Ona kojoj sve govoriš, koja je zauzela moje mjesto kraj tebe?
Ona za koju imaš strpljenja, i objašnjenje za svaki njen postupak, dok je svaka moja riječ samo iskra nove svađe?
Ja nisam izabrala OVO. Ja sam izabrala onih 70 godina poslije. Ja sam izabrala nas. I dobro i zlo s tobom.
To što ti to ne želiš, sasvim je normalno i prihvatljivo. To što nemaš hrabrosti to reći, to mi priznati, i što igraš meni apsolutno neshvatljivu bolesnu igru u kojoj se igraš cjelokupnim mojim životom...ne, u najmanju ruku, nije u redu.
Odlazim, bez naklona. Onih par koji su ostali do kraja sjediti u publici...ma shvatit će...
Post je objavljen 12.06.2010. u 22:40 sati.