Marketing
* Sve bi da da si tu, barem jedan tren da vičnost bude ... *
Ne osjećam potrebu opravdavati se,
posebice ne onima koji me ne razumiju.
Svakako, onima koji me razumiju,
nije nužno opravdanje,
već im je potrebna utjeha,
pa nas jednaka potreba veže.
Još uvijek u grču,
koji će doživotno trajati,
pridajem važnost sitnicama,
da bih se mogla praviti da sam sretna.
Svaki dan doživim krah,
jedan trenutak u kojem me nema,
u kojem uspomene zavladaju,
pa me tako boli,
toliko neopisivo boli,
da vrištim i plačem i udaram. U glavi.
Sve materijalne stvari svijeta,
ostvarenje sna i svake, pa ni one najmanje željice,
ništa od toga ne bi moglo nadoknadit
gubitak ljudskog života,
kojim se ne gubi količina ljubavi usmjerena prema toj osobi,
već se dodatno pojačava,
toliko da boli svaki dio tijela i duše,
svaka suza, svaka neizgovorena riječ,
toliko da samo misliš kada će ući kod vrata,
kada će te zagrliti,
kada ćeš joj ispričati što ti se danas dogodilo,
nazvati je bako ...
A toga nema. I nikad više neće biti.
I to NIKAD ostavlja takav snažan dojam,
konačni,
da se osjetiš bespomoćno,
samo,
zauvijek samo,
i počneš živjeti u uspomenama,
jer su uspomene žive, i ona je živa u njima.
I tako se izgubiš ...
Kao da mi je netko iščupao srce. Prazna sam.
Post je objavljen 12.06.2010. u 21:35 sati.