Reče sinoć voditelj pri kraju udarnog dnevnika na HTV-u: "Slijedećih mjesec dana žene mogu zaboraviti na prvi program, na drugom ide nogometni SP". Nisam čuo ni jednu od onih ženskih dušebrižnica, počevši od baba do prababa da je digla glas protiv ovakvog tretiranja žene na HTV-u 1.
Remetinec pretrpan našim nogometalima...
Ima li boljeg razloga da ponovo nakon skoro pet godina objavim ovaj post?
Nekada sam bio vatreni navijač naših bijelih sa Kantride. Bio sam i na onoj povjesnoj utakmici sa Hajdukom kada je padalo kamenje sa stijena na sjeveru. Palo desetak metara od mene i čaće. Na sreću bili smo pod samom stijenom pa nas nije pregazio stampedo koji je jednostavno otpuhao ogradu oko travnjaka, niti nam je pala stijena na glavu.
Bilo je tu i lijepih trenutaka kao ono dvostruko osvajanje kupa, Reali na Kantridi...kako smo bili sretni nakon tih utakmica...
Bilo je trenutaka kada smo čekali dugo poslije utakmice ne bi li došli u priliku istuči suca zbog okradene utakmice kao onda kada nas je maksimović očigledno pokrao u kup utakmici sa zvezdom.
Znala je Rijeka igrom u tim vremenima dobrano napuniti stadion i srca. Igrali su ti riječki Tići dobar nogomet. Graćan, Uljan, Desnica, Ravnić...
A onda je došao raspad. Razišli se rječki Tići. Ponos Kantride, Graćan, prešao u Hajduk. Ma što je otišao to bi nekako još i preboljeli, ali kuda baš u Hajduk.
U prvom kolu slijedečeg prvenstva na Kantridu dolazi upravo Hajduk sa Graćanom, našim Nenadom. Pun stadion. Pomislio bi čovjek došli se oprostiti od svog idola. A zapravo svi smo bili tamo da izviždimo i uvrijedimo dojučerašnji ponos Kantride. Kada mu je nakon dvadesetak minuta slomljena noga stadion je bio u deliriju. Izdajico, tako ti i treba, prodana dušo... ma tko će se zapravo sjetiti šta smo sve vikali. Osveta iznevjerenih navijača bila je strašna, ružna, krvava... danas me možda i sram što sam bio tamo...
Bio je to jedan od mojih posljednjih odlazaka pod stijene Kantride.
Nakon odlaska riječkih tića došla sve neka zvučna imena, jedno zvučnije od drugog: mehmedalisećerbegović, muhamedalimuzdekić, vukobratopančarević... a tko će ih sve pobrijati. Sve sami zaljubljenici kamenite Kantride, kako rekoše. Ispraznile se tribine, ispraznila se stajača mjesta. Počeli ti "veliki" igarči štrajkati ako im se ne plati, a od kuda da im se plati kad su otjerali publiku ?
I da skratim.
Otišao ja još jedan puta. Igrao neki Opančarevski iz Kuršumlije. Mislio sam: Pa valjda će ta Rijeka barem nekoga pobijediti, pasti će poneki gol! Živciramo se mi na tribinama, čupamo kosu od muke što naši gube i izgubiše.
Tek poslije određenog vremena čujem u prići da je ta utakmica bila prodana još prije tri mjeseca. I tu mi je konačno pukao i film i ljubav. Još i da plačam da me netko pravi budalom. Zamrzim nogomet iz dna duše i nikada više na stadion. Čak ni na teveu ne gledam ni reprezentativne nastupe. Ima milion načina da se ta dva-tri sata ljepše provedu... eto upravo sada naši igraju u Portugalu a ja uživam na blogu.
Prije godine dana objavih i post E moj Darvine na sličnu temu.
Kako onda, tako sada. Smijem se na sve afere i kažem: Ja bih ga zabranio.
Ne pada mi ni na kraj pameti računati koliki će sati biti provedeni ovih mjesec dana pred teveom, bulječi u skupo plačena nogometala. Ja znam koliko je to vremena za druge, puno ljepše trenutke.
Post je objavljen 11.06.2010. u 11:57 sati.