Diže se Ježić , oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
- Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Moj brlog se prostire na četrdeset kvadrata šestog kata jedne povelike zgrade. Do prije tri (ili pet) godina imala sam pogled na Jarun i na hrpu malih obiteljskih kućica a sada gledam na par zgrada...i još uvijek vidim djelić Jaruna.
Blizina Jaruna mi je bila puno bitnija dok je anarhija bila jača od zakona pa se po istom moglo šetati sa psima. To je bilo davno, Jarun je preuzela horda naštiklanih i nalarfanih pičića i obrijanoglavih spodoba a ja sam se povukla. Mislim da nisam bila na Jarunu...dvije godine (?) ...minimum.
Kada smo se, prije trideset godina doselili u ovaj kvart (ali ne i u ovaj stan, prošli stan je bio veći, kao i broj stanara u njemu)...to je bilo nešto sasvim drugo. Sve je bilo puno livada. Bilo je tiho. Ugodno. Sada je moje naselje samo još jedan gradski kvart. Jebem ti tramvaj....bio nam je sasvim dobar i bus.
Ali, to je sve van stana...a ja ću sad malo o stanu.
Zidovi mog doma su boje bazena. Slučajno...nije trebala ispasti ta boja i prvih sam nekoliko dana imala osjećaj kao da ronim. Kasnije sam se navikla i sad mi je to skroz kul i ok. Trebala bi krečiti ponovo, da...ali ne znam kojom bojom da se ovaj put iznenadim. U stan svjetlost ulazi kroz jedna staklena vrata i tri velika prozora i stan bi bio, da se njega pita, sav osunčan i blistav od svjetlosti. No, ja sam gazda. Spuštam rolete. Mračnjak, šta ćeš...
Kupaona je prilično velika za tako mali stan a kuhinja je tunelasta. Dnevna je soba povezana sa djelom koji bi se trebao zvati blagavaona ali se u njemu ne blaguje pa ga neću nazvati nikako. Sa tog nazovi blagavaonskog dijela se izlazi na balkon koji nije moj nego mačji.
Moj stan nikad nije potpuno pospremljen, a čak i kad je, uvijek ima doza kaosa u njemu. Imam preko nekoliko stotina knjiga, nekoliko desetaka šalica (od kojih 28 visi na zidu), plišane magnete na frižideru i podsjetnik u obliku psa. U malenom se hodniku na zidu nalaze još maleniji stakleni okviri sa fotografijama, pravi mali uvid u moj život. Imam žuti tepih. Bolje bi bilo da ga nemam.
Sasvim sam sigurna da nitko ne bi za moj stan mogao reći da je uređen sa stilom (ma koliko loš ukus imao ..hehehe) ali isto tako mi se čini da ljudi vole dolaziti u njega. Lako se opuste i vrlo brzo se "udome" i sami idu do frižidera po sokić ili...sladoled.
A ja? Ja sam luda za mojom gajbicom. Znam, svi vole svoje domove, ali moj dom i ja...oh, mi smo pravi ljubavni par. Nedostaje mi kad nisam u njemu i nema toga što bi me na duže vrijeme odvuklo od njega. Veselim se povratku čak i kad odem do grada a i on me nekako sa zadovoljstvom primi natrag.
Baš ga volim....i baš sam si u njemu - nekako doma.
Za one koji žele znati više;
samo jedno mjesto na svijetu se zove dom
Post je objavljen 10.06.2010. u 10:03 sati.