Vragova odvjetnica
Opravdanja i tješenje
Stajala sam leđima naslonjena na šank s čašom u ruci. Svirale su laganice jer je bilo rano za disco. Pogledavala sam stalno prema vratima ne bi li ugledala Željku. Elužen... - još i nakon toliko godina mi odzvanja ta pjesma. Ona i taj trenutak večeri nikad zaboravljeni.
Na vratima je stajao predivan tamnoputi muškarac, toplog pogleda, predivnog osmjeha. Bože moj, kao da je izašao iz mojih snova. Gledala sam ga i nisam mogla odlijepiti pogled, isto kao ni on krećući se ravno, baš prema meni. Daaa, baš prema meni, nisam vjerovala. Ma ne, ne, neće valjda, pomislila sam.
Uzeo mi je čašu iz ruke, spustio je na šank i poveo me na plesni podij. Nisam se opirala neznancu, možda baš zato što je imao takav nastup, što me učinio tog trenutka, svojom robinjom.
Zaplesali smo. Wow, taj dodir njegovih ruku čini mi se mogu i danas osjetiti! Polagano je klizio palcem po mojim leđima sve do struka. Zatim nježan stisak od kojeg prolaze trnci. Upijala sam njegove mirise, uživala u stisku imajući dojam da me nikad neće pustiti i istovremeno razmišljajući kako je upravo on muškarac kakvog sam željela. Bože, usliši moje želje, priziva te nevjerni Toma, nemoj da ovaj trenutak prestane! - molila sam u sebi prepuštajući se strančevom milovanju. Bio je napet, osjetno. Šaputao mi je nešto na svom jeziku, šaputao je i što sam razumjela: "… bjutiful zano, lijepa zelena oko." Smijala sam se njegovim nespretno izgovorenim riječima milujući mu obraz i prelazeći kažiprstom preko obrve završavajući nježnim pritiskom na sljepoočnici. Zašto sam suze obuzdavala tada, ne znam još ni danas. Kasnije smo sjedili i pričali svatko o sebi, na svim jezicima, rukama, očima, duboko u noć.
Ujutro me u holu hotela dočekao sa buketom ruža. Digao me kao da smo sami ne osvrćući se na radoznale poglede. Nosio me stepenicama u naručju ostavljajući pečate svojih poljubaca na mom vratu. Brrrr, kakva slatka jeza! Svaki mu je mišić titrao. Napipavao je rukama nabreklost mojih grudi, dok sam mu raskopčala košulju osjećajući drhtaje njegovog tijela. Sram me bilo ! Zavukla sam ruke u tu toplinu osjećajući istovremeno njegovu muškost dok me stavljao u svoje krilo. Kako je samo divan, nježan pomislila sam. Topila sam se, postajala sam žena kakvu nisam poznavala. Želja za ljubavlju, za strašću, nikad doživljena, sinoć naslućena. Ljubila sam ga na mahove divlje, nježno, grickala, urlikala, umirući od nade, nestrpljivo priželjkivala nalet njegove snage. Oslobodila sam sva njegova htijenja i želje raskopčavajući mu remen. Ta njegova ljepota i čvrstoća me izluđivala, činila od mene bludnicu. Bludnicu trenutka. Sam pogled i nježan dodir ispod haljine je bio dovoljan za titraj i urlik života. Urlik i urlik i urlik. Dva-tri dana je trajalo slatko „ludilo“ i desant emocija, nikad više u mom životu doživljeno.
Htio je da idem sa njim u meni neki nepoznati i nedokučiv svijet. Preklinjao, molio, čak i plakao. Čekao je dva tjedna da odlučim. Subotom me nazvao s aerodroma. Avion polijeće u 14, ako si se predomislila odgodit ću let i doći po tebe. Kako sam samo plakala. Nisam mogla, zbog okolnosti, zbog daljine, zbog ovog i onog. Godinama sam se potajno nadala, sanjala, čekala, da će ipak jednog dana doći.
Ma koje otrcano opravdanje, to ja samu sebe tješim.
Post je objavljen 09.06.2010. u 21:41 sati.