Potreba za stvaranjem potpuno novih načina života
A što ako je način na koji živimo, taj jedan jedini, svima nam nametnuti, podmetnuti način, što ako je potpuno neprikladan za nas? Što ako nam je neprihvatljiv, neshvatljiv, banalan, stran i dalek? Što ako znamo, pouzdano znamo da ne želimo pustiti da nas se oblikuje onako kako je netko drugi to zamislio? Što ako je potencijal koji postoji i čeka u nama sasvim nekompatibilan s društvenim uređenjem i zahtjevima koje ono ima prema nama? Što ako nas redovito zaboli glava od ljudi koji nas "vode"? Što ako nas zaboli glava od silnih "stručnjaka" koji nam žele soliti pamet? Što ako nam je slabo i od same ideje uobičajenog puta, od tradicije, svih mogućih nebuloza u koje nas se gura ili barem želi ugurati? Što ako ne vjerujemo ni jednu jedinu riječ o tome što nam govore da je dobro za nas? Što ako znamo, u sebi pouzdano znamo, da svakako postoje i drugi načini, možda trenutno nevidljivi ili slabo i rijetko vidiljivi, ali nama bliski i smisleni? Što ako više nas, a ne tek poneki "luđak", "neprilagođeni", "marginalac", "zalutatala ovca", želi živjeti drukčije? Nije li uostalom, morbidna ideja da može postojati jedan jedini mogući način na koji ljudi moraju živjeti? Nije li morbidno i bijedno uguravati ljude u iste šablone, uniformirati ih, gušiti njihove potencijale, njihovu ljudskost? Ne radi li upravo to ovaj planetarno rašireni društveni sustav? Puko uniformiranje, puko banaliziranje, puko životarenje? Na to pristajemo? To želimo? Za to dišemo? Za to živimo? Za poslodavca? Za stroga, kruta pravila koja imaju veze sa svim i svačim, a najmanje i nimalo s nama samima, s našim razvojem, s našim stvarnim, a ne izmišljenim potrebama?
Što je to što mi želimo? Kako bi izgledao život koji bismo mi izabrali? Na koji način bi živjeli ako bismo sami sudjelovali u oblikovanju svojih života, a ne se tek banalno uklapali u već postojeće slagalice s kojima nemamo ništa zajedničko? Koje bismo prioritete tada imali? U što bismo i u koga ulagali svoju energiju? Za što i za koga bismo živjeli? Na koji način bismo živjeli?
Ako bismo živjeli po svom unutrašnjem kompasu, sve što sada vidimo oko sebe, cijela ideja o tome kako se mora i treba živjeti, sve bi to automatski izgubilo na značenju, barem za nas osobno i one koji gledaju slično kao i mi. Najveći dio onoga čemu sada pridajemo veći dio svoje pažnje nestao bi preko noći. Novi prioriteti bi isplivali na vidjelo. Novi odnosi među ljudima. Novi načini interakcije, komunikacije. Novi smisao bi isplivao. Novi ciljevi. Nove vizije. Novi put. Drukčiji put. Ne može biti i nema šanse da postoji jedan jedini način, niti jedan jedini put za sve. Nema šanse da je tako. Trebaju nam novi putevi, novi načini, u kojima možemo prepoznati prilike o kojima do sada nismo ni sanjali. Novi, ljudskiji, alternativni načini života su najveći izazov koji stoji pred svima nama u kojima se iole budi svijest o tome tko smo zaista.
Post je objavljen 09.06.2010. u 11:43 sati.