Stiže ljeto, a s ljetom i češće druženje sa Svemogućim domestosom. Metlama. Magičnim krpama i krpama vulgaris iz porodice krpa. Super sredstvima koje sam nakrcala jer mi se čine toliko pametna investicija da pri kupnji obično zaboravim da ću ih morati i upotrijebiti. Na kraju mi ta 'ekstra' sredstva obično zauzimaju prostor, a povjerenje uvijek iznova poklanjam neodoljivom i otrovno dobrom deterdžentu s početka priče. Znam da zvuči glupavo, ali eto inspiracije. Htjedoh isprva sastavit jednu svoju listu najmržih kućanskih poslova, valjda misleći da će mi ispovijest pomoći u duboko ukorijenjenoj averziji. Ali tad shvatih da je problem presložen, a tema prestudiozna.
Priznat ću ipak da mi je jedna od najomraženijih poslova čišćenje prozorskih otvora i utora. Otvori su, doduše, piece of cake. S filozofijom pranja prozora su me tarmali u agenciji u kojoj sam radila (čitaj: u kojoj su me iskorištavali za sitne pare) još kao nejako djevojče. Uglavnom, koristio se tu novinski papir, ali u jednoj fazi glancanja i obična krpa. Glupo, jer bi djeca, izašavši iz susjednog dućana sa sladoledom, provirila u agenciju na jedini pravi način: da naslone lice na staklo. Napominjem da mi to čak zna biti gušt, jer bar na jedan dan, dok djeca ne ostave svoje otiske, mogu uživat u čistoj panorami. Problem su, i to uvjetno rečeno, proljeće i žutilo. Nakon određenog vremena prijeđeš u zen stanje i saživiš se s tim žutim točkicama kao školjka s račićem. Na kraju čak uspiješ vidjeti nešto pozitivno u tome. Imaš sepia panoramski pogled. Ono, more i otoci izgledaju nekako romantičnije s tim žućkastim touchom. Tko to more platit?!
Eh, ali utori zahtijevaju filozofiju koja se prenosi s koljena na koljeno. Čime očistit utor? Kao što se meštri, govoreći o kacavidama i ostalim alatima, koriste brojkama, tako postoje finese i u ovom poslu. Nije jednako uzet štapić za uši, čačkalicu, ili štapić za ražnjić. Obični mali nožić casual odjeven u bijelu pamučnu krpu također može pomoći, ovisno o širini utora. Posebne vještine zahtijeva i čišćenje pregiba na griljama. To mi je zapravo najmrže i odlučila sam se praviti da je prašina netom pala i skinuti svu odgovornost sa sebe. Na kraju sam uspjela i samu sebe uvjeriti, pa se čak znam i iznenadit, pitajući se naglas kad je to napadalo.
Brisanje prašine s kablova je u sličnoj kategoriji. Dvojim nisam li trebala staviti ovo na vrh ljestvice. U svakom slučaju, mrzim te kablove, a sve ih je više. Izviru na sve strane, kao zmije nakon duge zime koje, umjesto sunce, savršeno upijaju prašinu. Najgore je kad se zapetljaju u klupko. Magične krpe su kao neki dobar štos za ove kablove, ali meni nekad kao najbolji štos dođe da ih 'precvikam'. Brisanje prašine s polica ima katkad čak i posebnu draž. No, ako nemate deadline to se, barem u mojem slučaju, znatno produlji. Dok skidam knjige i slike, obično mi nešto privuče pozornost i zaneseno se zadržim na prekapanju tih materijala. Koji su mi ili vratili sjećanje na nešto ili me uvjerili da sadrže neku istinu koju kod ranijeg brisanja prašine nisam uočila. Tako da ova aktivnost traje prilično dugo, osobito uz neku prikladnu glazbenu kulisu koja bi me, kao trebala motivirati da se bacim na posao, ali katkad sva aktivnost ostane na plesu.
I mogli bi o ovome diskutirati nadugačko i naširoko, ali vjerujem da postoji jedna stvar o kojoj, znam to iz iskustva, manje-više ipak dijelimo mišljenje. To su rukavice, ti odurni gumeni predmeti od kojih vam se prsti smežuraju i koje, s pomoću roze boje i s etiketom 'sensitive', na sve načine pokušavaju učiniti privlačnijima. To je tema koja - kažem vam najozbiljnije - zahtijeva poseban post. Nije li Ranković napisao zbirku novela Ruke? Zar su naše ruke manje vrijedne? Jer, koliko god bile svjesne opasnosti čak i najbenignijeg deterdženta, dobričine zvanog Charlie poznatog nam još od djetinjstva, u jednom trenutku ćemo jednostavno odustat od rukavica. Razumijem kad frajeri kažu da im nije jednak osjećaj s gumicom. Jer nije ni nama. Pritom, naravno, mislim na gumene rukavice. Zamislite krešendo u Cockerovom 'You can leave your hat on' i sad zamislite kako teatralno odbacujemo rukavice i prirodne i nesputane, laćamo se spužve. Poslije plaćamo za tu neodgovornost. Ali tako je uostalom i inače kad se prezrivo i s visoka gleda na gumene predmete.
I dok po tom pitanju, eto, i postoji sličnost ovih dvaju gumenih predmetića, bojim se da revolucionarno značenje po pitanju rukavica još nije nastupilo. Znat ću da jest tek kad budem imala robota koji sve to obavlja za mene, a ja da ne moram čak ni koordinirati zadatke. Naravno, da ne izgleda kao onaj bezveznjak Mister Muscolo. Mister Johnny Depp bi, međutim, bio više nego OK.
Post je objavljen 08.06.2010. u 22:27 sati.