Lisbeth
Soba 25
Znala sam tko je on. Kao što znam tko je Jose Mourinho. Isto tako sam znala da ne bi bilo dobro da ga sretnem uživo. Ni Josea. Jer On je bio upravo takav. Samopouzdanja tri puta većeg od sebe samog, karizme i stava koji je u meni budio samo jednu misao: kako to svući. No, nema smisla lagati, mogla sam reći da bi pila kave s njim. Možda i bih, poslije. To me nije činilo sretnom i hrabro sam izbjegavala gledati televiziju ako sam znala da će biti nešto o njemu. Ali uz moju nesklonost sportu i potpuno neznanje o istom, sezonama i što ja znam čega već, znalo se dogodit da me njegov lik iznenadi na dnevniku, u novinama... i tada ne bih odoljela da ne pročitam, saslušam, odgledam do kraja... Očarana bih odlazila u krevet, pred san se gušila u kajanju kao manekenka poslije pizze. Žalosno je da mi se to događa u mojim skoro tridesetima umjesto u osnovnoj školi, kada bi bilo za očekivati da sanjam nekoga koga poznajem samo iz medija. Žalosno...
Sve je to ostajalo u meni i moja četiri zida dok se nije pojavio u mojem hotelu. Ne mojem vlasništvu, naravno, već mojem radnom mjestu. Sjajan kamen nepreglednih hodnika u kojem se pored odraza mnoštva svjetiljki možete i sami ogledati je takav zahvaljujući meni. Jeste li me ikada vidjeli? Sumnjam. Ni neki zaposlenici hotela me ne poznaju. Upravo to govori koliko sam dobra. Nervoza spoznaje da je tu, popustila je kad sam se i sama podsjetila na to. Ali, one dvije noćne smjene u tjednu me brinu. Jer tada, možete nazvati recepciju i zatražit da vam donesu bilo što. U većini slučajeva, ja ću vam to donijeti. A što važniji gost, više poziva... Nervoza se vratila i udobno smjestila negdje u mom trbuhu. Pa bi svako malo otrčala par krugova i uporno me podsjećala da postoji realna mogućnost da ga sretnem uživo. Što ću reći? Ma hoću li uopće uspjeti guknuti išta ili ću se junački osramotiti nesuvislo mucajući? I što ja mislim da će se dogoditi? On će otvoriti vrata, ugledati me kose sljepljene od znoja, i uniforme, omotanu zanosnim mirisom domestosa ili sredstva za glancanje, ne mogu odlučiti koji je bolji i reći mi da je baš mene čekao cijeli život, strastveno me poljubiti i voditi ljubav sa mnom do jutra? Napraviti mi klinca kad ovaj dio do jutra ponovimo bar 2683 puta, nikako prije i živjet ćemo happily ever after pa i dulje? Sramila sam se svojih misli, želje, izbjegavala slušati cvrkutanja njegovih sobarica kako su ga opet! vidjele bez majice. Metar po metar mojih sjajnih hodnika, dan za danom, prođe mjesec. Cvrkutanja su prestala. Ili je došao netko interesantniji ili je on otišao. Nisam željela pitati ni znati. Željela sam samo da me prođe ta glupa zanesenost.
Preuzela sam službeni mobitel, ključeve i kratak popis. Soba 18 drugi kat, jastuk, soba 25 prvi kat, pegla i ručnici. Zašto pegla? Mogli smo to već mi napraviti. Možda nemaju povjerenja u nas.Pokucala sam i predstavila se. Nitko se ne javlja, otvaram masterom i uđem. Ostavljam peglu na pod jer na stolu nema mjesta. Na čemu će peglati? Osvrnem se i izađem iz sobe ostavljajući ručnike na rubu kreveta. Vratim se i ulazim bez kucanja noseći dasku za peglanje. Postavim je, stavim peglu na nju, uzimam ručnike. Zar ih nisam donijela 4? Nema veze, bit će dovoljno do jutarnje smjene. Ulazim u kupaonu bez kucanja. Vidjela sam svjetlo, ali gosti često ostave svijetlo. Ne čujem ništa i otvorim vrata. Ispred zamagljenog zrcala On, omotan ručnikom oko bokova češlja svoju mokru kosu. Obuzeta nelagodom koju bi osjećala da sam bilo kojem gostu ovako banula u kupaonu, ispričam se, pružim ručnike sa željom da što prije nestanem. Molim vas, rekao mi je, ispeglajte mi košulju. Bez riječi sam gledala u njega. Sigurno najljepši muškarac na ovom svijetu, po mojim kriterijima, polugol, sa željom koja meni omogućava da budem još malo u njegovoj blizini, a ja sam se ipak našla uvrijeđena: – Znate li..., da mi imamo i muških sobarica? - Nasmijao se kao dijete koje uhvatiš kako pokušava ukrasti čokoladu za kuhanje iz ormara: - Tada bi moj plan propao i morao bih probati sam. A ja to stvarno ne znam. Trebao bih, zar ne? Znati. Vidite, moje košulje... - Prošao je pored mene i podigao jednu. - Stavio sam torbu na njih... - pokazujući tragove na njoj. - A stvarno mi treba, već kasnim. Hoćete li molim vas? - U redu - rekla sam misleći kako bi mu ribala pločice četkicom za zube da me zamoli uz taj osmjeh. – Koju? – Što koju? – Koju košulju? - Da ja odlučim koju košulju da obuče? Jedva da sam uspjela uključiti peglu kad još uvijek! stoji polugol pored mene. – Gdje idete? – Na večeru. – Hoće li vaša pratilja imati haljinu? Koje boje? - Ne, službena večera. – Onda može bilo koja. Evo, ova plava - započela sam je peglati ne čekajući njegovu potvrdu, završila i okrenula se da je objesim. On je stajao i dalje iza mene. U hlačama raskopčanog remena. Jel se on to sad iza mene oblačio? Segnuo je za košuljom. – Ne još, topla je, odmah će se izgužvati. - Jel' vidite da ne znam. Koliko moram čekati? - Taman toliko da mi kažeš svoj broj telefona, pomislila sam osjećajući kako se tanka svila ispod mojih prstiju nemilosrdno brzo hladi. – Evo, bit će dobro. - Oblačio se, još uvijek stojeći između mene i vrata i pričao kako mi je zahvalan što sam to učinila, jer ne može na tu večeru izgužvan, bit će novinara, ili, možda bi to bilo i dobro - oblačio je drugi rukav, čvrstim ramenom je skliznula košulja - bio bih glavna vijest. Izravnao je ovratnik i počeo zakopčavati od trećeg gumbića: - To i ne bi bilo loše, moraju i novinari od nečeg živjeti! - Gumbić po gumbić zatvarao je mom pogledu dlake na prsima, u tankoj liniji od pupka njegovim ravnim trbuhom do ruba hlača. Raširio je ruke: - Zar ne? - Prišla sam, uzela ga za ruku i zakopčala gumbiće na rukavu. Šutke je dozvolio i pružio mi drugu ruku. Od svijeta su ostala ta dva gumbića, djelić njegove kože, tople, nježne, ovlaš dodirnute. Miris koji ne prepoznajem, a očarava me, trag mene u toj košulji, blizina njegovog tijela, usne u visini mojih očiju. Trebam samo podići pogled. Odmaknula sam se korak. - Evo, spremni ste. - Kako izgledam? – Skoro savršeno. Trebate li još nešto? – Ne, hvala.odgovorio je tiho i otvorio mi vrata.
Potrudila sam se nasmješiti, pogledala u njegove smeđe tamne oči, mislim da sam uspjela reći ugodnu večer, ali nisam sigurna.Pobjegla sam u svoje sjajne hodnike odbijajući misliti o bilo čemu osim sjaju. Posebno ne o tome koga sam upravo obukla...
Post je objavljen 08.06.2010. u 21:33 sati.