Nažalost ja sam osoba koja voli živjeti u prošlosti i koja analizira svoj život kroz prošlost.
Osoba koja se boji budućnosti jer ne želi da se prošlost ponovi.
U biti svjestna sam da ponavljanje prošlosti ovisi o meni i o tome kolko ću dati da iste greške ponovim.
I kolko god se trudila da pustim prošlost da ode još uvijek jedan dio zadržavam. Kao podsjetnik? Kao mućenje? Kao uspomenu?
Nemam pojma ali nije mi stalo do takvih uspomena, sve manje želim išta imati kao podsjetnik a muku sam odavno prerasla.
Tako sam neki dan tražila nešto po privatnom mailu i naletjela na mailove od bivšeg. Počela ih čitati čist iz znatiželje i nakon par mailova se pitala da li sam stvarno bila takva glupača i dopuštala mu da mi sve to radi? Zar sam tolko bila luda za njim i tolko se srozala samo za komadić njegove pažnje???? Eeeeeeeeeee budala!!!!!!!!!!!!!! Rekoh nikad više!
Stvarno sam bila glupa.
Nastavila sam čitati i nastavila se isčuđavati stvarima, situacijama i mojim vapajima za malo ljubavi, za malo pažnje.
Ne kažem ja da meni nije bilo lijepo s njime. Oooo je. Bilo je i takvih trenutaka. Ali bilo je i loših, jako loših trenutaka. I sve te trenutke ja sam pohranila. Neke u glavi, neke kao ožiljke na srcu, neke na USB sticku/CD-u, neke u poseban folder u mailu a neke u malu kutijicu za uspomene.
I sve to razbacala da i nije na vidiku ali da je tu negdje uvijek prisutno.
I neki dan me pogodilo! Kojeg vraga ja to čuvam? Čemu sve to?
Zašto da čuvam kino kartu za predstavu na koju smo išli nakon posvađanog razdoblja i na kojoj sam pustila suze jer me je ignorirao i nije mi se htio ni približit?
Zašto da čuvam mail u kojem ga molim da mi se javi jer sam zabrinuta dal je doputovao sigurno?
Zašto da čuvam slikicu iz McD-a jer me podsjeća na predivno iznenađenje i preuranjeni rođendanski poklon?
Prije bih to bacila istog trenutka, bez imalo okljevanja.
Ne kažem da nikad nisam ništa sačuvala jer jesam.
Ali više ne želim čuvati. Ne takve gluposti. Sve te skupljače prašine i neiskoristive stvari, sve glupe mailove sve to bacam, brišem i ostavljam u prošlosti gdje im je i mjesto.
I pitam se koja je cijena uspomena? Zašto ih uopće i čuvamo?
Da li da nam budu podsjetnik na dobro ili podsjetnik na loše? Da li da nas podsjete na propast ili da nam služe kao podsjetnik za “ne ponovilo se više nikada”?
Ili su takve uspomene samo neki oblik mazohizma?
Pitam se kolko ljudi uopće čuva takve gluposti?
Kolko uopće vrijede uspomene?
Meni odavno više ništa.....
Post je objavljen 08.06.2010. u 15:06 sati.