viam inveniam
ARTUR JE KRIV ZA SVE
Zaista, za sve je kriv Artur. Kriv je zato što je drsko ušetao u moj ured i što je besramno pokazao bijelu kolajnu savršeno nanizanih zubiju u trenu dok mi ga je bezlični pastozni šef predstavljao kao novog kolegu. Kriv je i zato što nije imao više od trideset i tri. I zato što nije bilo govora o artefaktu, priroda ga je besprijekorno isklesala.
Kriv je i za onu maslinu iz martinija koju sam požudno grickala zureći u rumen želje što se razlila njegovim licem za prvom zajedničkom poslovnom večerom, iako onda još nisam mogla pouzdano tvrditi da je riječ o želji. Osobito ne njegovoj.
Kriv je i za miris svog apolonskog tijela kojim mi je pomutio razum, jutro poslije, opasno se nadvivši nad mene dok je šarmantno ozbiljno polagao cijeli jedan grumen dosadnih spisa na moj radni stol. Kao... ja sam radoholičar, znaš.
Kriv je i zato što me njegov jezik, koji se zabijao u moje širom otvorene usne, tjedan dana kasnije, zatekao posve nespremnu. I za onaj moj kasniji jebomoljivi pogled što mi nije silazio s lica jednako je kriv.
O krivici kad je prvi put besramno priljepio usne uz moje grudi, na zadnjem sjedištu taksija kojim me gentlemenski providno pratio kući, neću ni govoriti.
Već tren-dva kasnije, u mojoj kuhinji boje marelice, gurao je svoje veličanstvo u mene bez pitanja, neopisivo ga mirno držeći u mojoj unutrašnjosti, vojnički mirno, zatim ga naglo vadio, zatim ga opet snažno vraćao... umirivao drznički... pa opet i opet... uživajući u mom bolnoslatkom podrhtavanju, u mojoj indignaciji, u mom mučeničkom jecanju i preklinjanju. I za to je kriv. Sadist.
Kriv je i za ono veče kad sam dahtala kao pseto i tresla se u groznici od naleta njegovih snažnih, brzih, prodornih i jakih uboda. Oh, Arture, grizla sam svoju zgrčenu šaku kao jabuku... gade jedan!
Kriv je i zato što sam mu odgovorila jednakom strašću, jednakom silinom, svaki put kasnije. A bilo je pozamašno puteva. Bilo je nebrojivo tih nezasitnih ispreplitanja jezika. Te njegove pretjerane razigranosti u mom međunožju, ljuljanja bokovima i moje nemoći, zvjerske gladi, divlje želje da mi utrobom plazi do sudnjeg dana.
Kriv je i zato što više nisam vladala sobom, što više nisam mogla nadzirati grčeve užitka što su mi harali tijelom, kriv je što se svo moje postojanje fokusiralo samo na njegov veličanstveno nabrekli ud u mojim ustima, za svaku nezaustavljivu vibraciju i za toplo sjeme što mi se slijevalo niz grlo, za osjećaj potpunog ispunjenja… Taj lascivni babilonski princ znao je što i kako! I kada! Bila sam ga kadra usisavati u sebe do zadnje kapi, do trenutka u kojem ćemo postati jedna jedina jedinstvena materija sladostrasti, djeljivo posve neprepoznatljiva. I uvijek iznova tako.
Kriv je i za onu vanzemaljsku bujicu vrhunaca, cijelu hordu; jedan za drugim, jedan za drugim, jedan za drugim... I za martini koji je srkao iz udubine mog pupka i s mojih nabreklih usmina, vrućih, mokrih, samo za njega otvorenih… Da, i za taj jebeni martini je kriv. I za moju bezuvjetnu pokornost, to sjeme putenog ludila, kapitulaciju do srži.
I za svoj kasniji nestanak.
Kažem vam, Artur je kriv za sve. Ja sam nevina.
Post je objavljen 07.06.2010. u 18:14 sati.