Do sada mi nikako nije bilo jasno što to znači, taj ubrzan životni tempo, ta etiketa današnjeg vremena, od kojeg mi mladi ništa različito ni ne poznajemo.
No pomalo uviđam kako sve što radim pokušavam raditi što bolje i što brže. Male stvari. Otvaranje ladice.Uspon uz stepenice. Šetnja u prirodi.
Jako je jednostavno. Rješenje. Svi ga znaju. Opusti se, uživaj u sadašnjem trenutku i usredotoči se na ono što (ne)radiš.
Ili štogod sličnoga. Ponekad mi takve stvari idu vrlo na živce. I ne mogu sjediti na jednom mjestu koje je možda savršeno udobno ako znam da me negdje dugdje čeka nešto neudobno.
I mislim da se ne mogu prestati uzrujavati zbog stvari koje rade drugi ljudi. Ticale se one mene ili ne.
Kad znam da ima toliko toga što bih mogla reći ili napraviti, pa da sve bude bolje, ali sam odlučna u njima samo kad ih nemam prilike realizirati.
A znam da je ovo dobro, da je ovo najbolje, i da će sve u budućnosti biti dobro. Ali se idalje uzrujavam, kad mislim da ću nešto izgubiti, kad griješim ili sam sama. Uvijek i viječito želim nešto dijeliti s nekim. Trivijalne stvari ako treba. Samo da ne bude da ne radim ništa.
Sve to znam, ali idalje tako mislim, radim i osjećam. Tako živim.
Možda ... sutra?
Post je objavljen 07.06.2010. u 16:24 sati.