Da parafraziram jedan vic, sad već u srednjim godinama, da mi je sve vrijeme koje sam uludo protratio, vjerojatno bih ga opet protratio, samo na način još istiji.
- Bojim se da ćeš tako zbuniti jedino sebe.
Zapravo ne ciljam dijalogu, već neovisnom i razmjerno izvanjskom pripovjedaču i komentatoru. Taj bi uvijek imao biti po strani.
- I cerekati se naivnim umišljajima ovoga dolje, koji tipka misleći da mnije.
Još uvijek to previše podsjeća na onoga bez crtica. Treba razviti posebnu osobu.
- Mrvicu nezgodna ideja, pripovijedamo o cije panju ličnosti. To se osim u književnosti može naći i u DSM IV, ili kako se već to zove. Nisu svi poremećaji O. K. (opsesivno kompulzivni).
Naravno, komentator također mora znati daleko više od svojih likova, jer vidi i malo unaprijed, a ima i daleko više vremena jer, idući svojim vremenom posve linearno i posve unaprijed, kroz priču može šarati uzduž i poprijeko, ne mareći pritom ni za kakva ograničenja. Naprosto, iako se to na kraju ne mora vidjeti, priča je njegov dio, podskup, ako se smijem izraziti matematskim jezikom.
- Kakono se dade zamijetiti, kad nakanimo izvesti kakav višestruki aksl mislene virtuoznosti, padnemo gromko na rit. Natugu, amortizacija je obično dovoljna da odmah krenemo u još žešći zavitlaj.
Tu ću sad prekinuti daljnjji razvoj ideje. Em sam se sjetio mjesta gdje je ona možda i savršeno razrađena, i to praktično, em sam se sjetio da mi od smišljanja koječega daleko bolje ide gledanje u prazno.
- To ga, gle čuda, nimalo neće spriječiti da dalje laprda.
Idući korak je da likovi komentatora ne budu svjesni. Oni se ponašaju unutar svoje priče, sve drugo je u najmanju ruku čudno.
- Sad pak treba primijetiti dvije stvari: nastavio je s onime za što je rekao da će stati, a prije toga najavio nešto čega se nikad nije imao namjeru držati. Cijelo vrijeme razgovara sa sebima!
Neki glasić mi je dojavio da moje akcije proturječe mojim riječima. Prevedeno na jezik ponešto jednostavniji, serem.
- Ovdje imate priliku vidjeti samospoznaju u punom svojem sjaju i blještavilu k tomu.
Počinješ mi ići na živce.
- Ti si počeo.
Nisam tražio toliko cinizma.
- Pa ti si to pisao.
Vođen tvojim mislima.
- Što će reći vlastitima.
Suzdržat ću se sad od kuknjave da me ni vlastite podličnosti ne shvaćaju ozbiljno. Kako će tek onda drugi ljudi.
- Vjeruj mi, ako si izgradiš realne temelje, to dvoje dođe skupa.
Ali ja, osim jednog ravnog i dva nagnuta zidca, nemam nikakvog građevinskog iskustva.
- Iskustvu svakako bezvučne suglasnike zamijenite zvučnima, bit će fekalnije, a u neku ruku i efektnije, makar ne preporučam u ruku.
S druge strane, bolje biti samonezadovoljan nego samozadovoljan, ili čak samozadovoljen. Druge dvije opcije ne daju baš prostora nekom napretku.
- Mala igra riječima možda se čak i ne doima suviše ofucano, vjerojatno jer je sva dlaka već davno otpala.
- Poneki će naletioc možda primijetiti reciklažu dosjetke.
- Jel sam to ja upravo dobio natkomentatora?
Recimo da uspostavljam hijerarhiju.
- Na dnu koje se nalazi lik bez crtica, takozvani pseudopripovjedač.
- This is outrageous! Pa to je nečuveno, da se ne mogu sjetiti izraza na vlastitom jeziku.
- Natugu (bescrtičara), samo bescrtičar će uočiti još jednu dosjetku, koja ishodi iz činjenice da ni engleski ni hrvatskosrpski ponešto obesrbljen ne može zvati materinjim jezikom.
Teorem (zapravo tek blijeda hipoteza, ali teorem zvuči bolje): ako postavim misleni prostor s proizvoljnim brojem dimenzija i punom slobodom kretanja, već ću se nekako naći vani.
- Takova pojava objašnjiva je elegantnim modelom, za ovu priliku nazvanim "ptičica u krletci, krleci ili krkletci". Ptičica metaforički predstavlja um, a kavez misleni prostor. Ako je prva dovoljno sitna, rešetke potonjega neće joj baš nikako smetati da izleti van.
Ništa od kršenja ž(b)ica ili snalažljivog otvaranja vratašaca?
- Bojim se da tvoje kvalitete ne mogu polučiti ništa bolje od provlačenja.
Post je objavljen 07.06.2010. u 09:56 sati.