U petak sam bio s kolegama na fišu, nije mi baš bilo lako doći tamo, prvo zbog onog neodgovorenog poziva, a drugo jer sam bio prilično iscrpljen i na rubu štrikeraja, nevjerojatno je kako to čovjek može osjetiti, jednostavno znaš da će ruka zadrhtati i ne možeš to nikako zaustaviti. Ne znam da li je to na bazi psihe ili je to znak iscrpljenosti. Mislim da se radi o iscrpljenosti. Kako god, bio sam u situaciji da moram sudjelovati u ručku, a postoji velika vjerojatnost da društvo za stolom zabavim svojim katastrofalnim nastupom, pa sam odlučio sudjelovati u razgovoru, pa sam se na sve teme uključivao nekim svojim digresijama. Na priču o ratkapama u Lidlu sam se nadovezao kako sam neki dan uzeo jednu novu. Ove u Lidlu su četiri za 88 kuna, a ja sam jednu platio 198 kuna. Ova ipak ima znak proizvođača, iako je moguće da razlika u kvaliteti i nije velika. Zaključio sam da bi ove bile dobre za zimske gume. Osim ako ne odlučim uložiti u alufelge. Natočio sam prvu porciju i krenuo sa uživanjem, inače jako volim fiš, a rijetko čovjek može uživati u ovakvoj majstoriji, osjetio sam lagano podrhtivanje u mišićima nadlaktice, ali sam se sagnuo što bliže tanjuru i uspio riješiti prvu porciju. Na priču o ventilima sam se nadovezao s jednom uspomenom iz rane mladosti, kada smo nes nekolicina, društvo iz bašče, sjeli na biciklove i otivezli se do bajera na Slaviji. Ostavili smo ih na jednom mjestu i otišli se kupati. Na povratku smo zatekli biciklove praznih guma, bez ventila. Bili smo baš veselia grupica dok smo se vraćali gurajući biciklove. Natočio sam i drugi tanjur, sad je već išlo lakše, bilo je i ikre, dobro je bilo, ali opasnost još nije prošla. Poslije druge porcije sam stao, već smo se dugo zadržali, a i glupo je dogovarati takve čabe usred radnog dana, nit' se možeš opustiti, nit' možeš uživati kako treba, da su ga bar dogovorili u 17 sati na primjer, do tada bi već bio rekuperiran i sve bi bilo ok, ovako sam osjećao izdajnički potres da se sprema i zaključio da je bolje da ne započinjem sa novom porcijom. Ali odbijanje fiša dok još ima u kotliću je neobično, jako privlači pažnju i nisam si smio dopustiti da dođem u situaciju da budem nagovoren na još jednu porciju, jer bi onda sigurno zaštrikao, pa kad su krenula nagovaranja, pa hajde, pa vidi koliko još ima, pa naljutit će se gazda, koji ga je stvarno dobro napravio, ispričao sam kako ga ja znam ponekad vidjeti tu u prolazu, šetam ili trčkaram tu pored ove krčme u kojoj sjedimo na putu do Sopota, aon se zatekne vani pa dobaci:'Da si sinoć manje žder'o, ne bi sada mor'o trčati. Na to smo se obojica nasmijali, a i ovo društvo za stolom je veselo primilo ovu moju priču, a ja više nisam bio nagovaran da si natačem još. A ostalo je skoro pola kotlića !!
Popodne sam proveo u rješavanju mog neodgovaranja na poziv, ok, bio sam veseo, ali ne toliko da se ne bih javio i sada sam bio u problemu. Rečeno mi je da je telefon zvonio, a meni nije, ja sam dobio samo sms obavijest koju inače dobijem kada mi je telefon isključen. Prvo sam mislio da je baterija ostala bez energije, pa da se telefon ugasio, ali činjenica da je dao signal da zvoni, ali ne meni, nego na zvučniku pozivnog telefona, me malo zbunila. Pa sam odlučio nazvati HT službu za korisnike kako bi dobio nekakv odgovor, na što su mi rekli da je moguće da sam bio u zoni bez signala, na što sam rekao da sam cijelo vrijeme bio maltene u sred grada. Onada su mi rekli da bi bilo dobro da im dam točnu lokaciju na kojoj sam bio i oba telefonska broja, auuu, to popodne sam proveo u šetanju okolo, sjedili smo na pet različitih lokacija, a nisam baš gledao na sat i vodio dnevnik kretanja. Pa sam morao detaljno rekonstruirati svoje kretanje prethodnog dana, što sam učino pomoću zapisa telefonskih razgovora u svom telefonu, bilo ih je dosta, a svaki je bio na drugoj lokaciji i to mi je bilo super. Shvatio sam da sam u vrijeme poziva bio u podrumu ispod gradske kavane i muzeja, pa je moguće da nije bilo signala. Nazvao sam službu za korisnike, a oni su mi rekli da to sve stavim na papir i da im pošaljem poštom, na što sam pitao da je to moguće riješiti mailom, rekli su da je moguće, ali da će odgovor u oba slučaja doći tek za tjedan dana, a meni je odgovor trebao što prije, pa sam se zahvalio. Inače taj telefon koristim za službene razgovore i unutar VPN mreže i poruke ne šaljem, a one koje dobijem pogledam kad upalim telefon. Tako sam i tog jutra upalio telefon i vidio tu poruku, iako je poruka stigla na vrijeme, nisam je vidio. Vratio sam se gore na terasu i upao u priču o španjolskoj i kako bi trebao doći tamo na proslavu 30 rođendana , na što sam objašnjavao kako kuburim s godišnjim i da je godina čudna i da ne znam hoću li imati vremena i tako, bilo je vrlo živo, tako da je signal od poruke prošao neopažen. Da je zvonio čuo bih ga ili osjetio vibraciju, ovako sam poruku vidio tek kad sam išao na posao. Kakva glupost i kome ja tu priču mogu ispričati da mi povjeruje. Ovako sam bio neodgovorni idiot kojeg nije briga nizašto. U subotu ujutro sam saznao o čemu se u pozivu radilo i dobro je da ništa nisam zeznuo svojim nejavljanjem, ali mi je krivo što traženu informaciju nisam imao prilike ja dati. Sve su to minusi, tješi me to da nije ništa u sustavu fasovalo zbog mog nejavljanja.
Nastavak dana je bio, moram reći, jako dobar...mene zapala dužnost da se poigram sa roštiljanjem, trebalo je malo vremena da se uigram, a poslije sam uspio ispeći sasvim zadovoljavajuće ćevape i ražnjiće. Ima tome već dosta kako sam odlučio izbjegavati takva druženja gdje su uglavnom parovi jer uvijek stršiš nekako i kao na streljani si, jer uvijek se nađe neko tko smatra zabavnim postaviti pitanje o ženidbi ili nešto slično na tu temu, onda osjetim nekakvu nelagodu, kao kad me mama nazove u neko doba i pita kada ću doći kući. Jedno vrijeme sam smišljao razne odgovore, trudio se biti zabavan, npr, eh, da je samo do svatova, ženio bih se svake subote ! Štogod rekao, bit će zabavno i smiješno, iako možda neke ljudske priče i nisu tako smiješne. Ili možda jesu, tko sam ja da sudim ?! Znam da sam se ja pomirio s tim da ću bit sam, znam što je radost uzajamne naklonosti i toplina zagrljaja. Sve nas oblikuju nekakvi dosadašnji doživljaji i iako sam se pomirio s tim da ću dalje kroz život ići sam, nekada sklopim oči i sanjam. Kažem, odlučio sam ne hodati više po takvim druženjima, ali nemoguće je zapravo izbjegavati takva druženja, jer postoje neka koja ne možeš izbjeći, kao npr. kada te zove kum i slično, tako da se sa svime ipak čovjek mora nositi kako najbolje zna i umije.
Društvo za stolom je bilo veselo i uživalo u pripremljenom, rekao bih, jer, ako je roštilj i bio možda malko zagoren, torta je bila odlična, a opći dojam ionako oblikuje onaj zadnji momenat. Šećer na kraju. Mislim da sam čuo da kum tortu naziva košarkaškom, nisam vidio da piše Jordan na njoj, ali bila je fantastična. Pojeo sam samo jedan komad, jer inače nisam baš naučio uživati u finim tortama. Ja sam pijanac i večer sam opet završio kao najgori.
Post je objavljen 06.06.2010. u 21:39 sati.