prilozi za bijografiju dva idijota
PRAĆKA
Noć... Mrak... Nigdje žive duše. Kasno jesenja kiša koja je upravo prestala padati. U lokvama ispucalog asfalta ostavljala je moj iskrivljeni odraz. Ili možda nije? Možda je to bijo moj pravi odraz u lokvi vode... Možda me je to služenje u JHA promjenilo? Možda sam zbilja posto muškarac nakon odsluženja vojnog roka košto govore svi oni koju su to sranje odslužili?
E, da... Godina je 1985. To jutro sam se vratijo sa odsluženja... Ravno 13 mjeseci i 7 dana... Trebo sam služit 15 mjeseci, a kako nisam koristijo redovno, dva put dao krv plus mjesec dana skraćenja.... E, to je to! Kad zbrojiš i oduzmeš to su tih jebeni 13 mjeseci i 7 dana kojih sam služijo... A koga to briga...
Niko u gradu nije primjetijo da me nema... Društvo koje sam imo našlo je novo društvo... i... i... teško mi se bilo uklopit. JHA ti ispere mozak... Ijako misliš kako si se odupro... Nisi! Sjebali su te i za to su bili majstori! To jim je bijo i zadatak! Da te sjebu!
Ma sve bi ja to podnijo da me pica nije ostavila. Jebeš ga, nisam imo rame za plakanje u vojski... A to je ono što ti treba, neko koće te razumit... i volit...
Picu sam upozno na dan kad sam dobijo poziv za služenje... i reko sam joj da za skoro mjesec dana odlazim u JHA... I reko sam joj da me neće čekat... I reko sam joj da ne želim imat išta s njom... Bila je uporna i lagala mi kako će mi pisat i da će me čekat... Znao sam to odma od lažnog poljupca kad mi je uvalila jezik u usta i čvrsto me stisla za moju nabreklu kitu...
Stenjo sam ko malo dijete od miline i preklinjo je da mi da nešto što će podsjećat na nju...
- Šta očeš? – prostenja ijona te me pribije uz svoju čvrstu stražnjicu tako da moj nabrekli kurac osjeti njeno dupe... Doduše, bilo je preko rifli i mojih i njenih, al koga briga...
- Želim ući u tebe – prostenjam ko klipan zakolutanih očiju pa nastavim: – Želim ući u tebe pa da lakše prebrodim tih jebenih 15 mjeseci i da me to podsjeća na tebe... Želim te...
- Što... Što želiš? – kaže to obuhvaćajući se oko mene ko pijavica turajući mi vlažni jezik u uho.
- Želim te... Želim te jebat! – još jače prislonim svoju kitu prema njenom međunožju da vidi kako mislim ozbiljno.
- Nemoj... nemoj... rano je... malo se znamo... a ovo će te čekati... – uvati moju ruku pa je zavuče u svoje gaćice i pod prstima osjetim njenu dlakavu... vlažnu... nabreklu picu... srednjak mi sam klizne u nju....
- Bolje i prstom nego nikako! – ironično prokomentiram.
- Čekaću te...
Da, čekaće me! Nije me čekala! Kuja! Pisala mi je tri mjeseca, a onda ništa! Piso sam joj skoro svaki dan..O oficiru koji me ugnjetava, o straži koju sam držo... kako sam se napijo u kantini... Nakon tri mjeseca više se nije javljala...Tek kad sam se skinijo iz JHA rekli su mi da se udala za onog majmuna koji je i bijo dlakav ko majmun. Udala se za tog pavijana jer kako su mi rekli da me utješe, morala je. Ostala je gravidna s majmunom...
I tu se vraćam na početak priče.... Dan kad sam se skinijo i svatijo da više nemam prijatelja... ni pice...15 mjeseci i 7 dana dug perijod... Tolko je valjda dovoljno da te svi zaborave...
Tumaro sam tu noć... polupijan i sjeban... i od prijatelja... i od žena... i od JHA...
I onda sam ugledo... Nju!
Zurila je u izlog sa cipelama...
- Lepa! Jesi to ti?
- Jesam – promuca Lepa.
- Što radiš u ove kasne sate?
- Gledam cipele i ne znam koje da si kupim? Oš mi ti pomoć pri odabiru?
- U ponoć? Pa ne radi ti to više...
- Znam... A tebe dugo nisam vidila?
- Od odonda kad sam te skinijo i htijo jebat, a rekla si mi kako imaš triper i da te Garo zarazijo? – pokušavam uspostavit neki kontakt... onako sirovo i usput biti duhovit.
- Pa i mislila sam da imam, a onda sam ošla na pregled i ispostavilo se da sam čista. A di si ti bijo? Dugo te nisam vidila?
- U JHA!
- Jadno moje... Mora da nisi imo ženu cijelo to vrijeme... – kaže Lepa i onako mi majčinski provuče prste kroz kosu.
- I nisam! Znaš kako je tamo! Lezi – pucaj! A nema ispod žene već kaljuža, onda legneš i pucaš, a pucaš iz one rasklimane puške em-48, a ne iz topa... - serem nebili bijo duhovit i zadržo što duže njenu pažnju.
- Znaš... Ja bi ti dala, al imam menstruaciju...
- Sereš Lepa... Sereš! Isto košto si mi srala za Garu! Reci - nedam ti! Ista si ko i sve pičke!
- Ma ne serem! Evo ako oćeš popipaj mi uložak.
- Meni Lepa to ne smeta... Tvcja menga... Ne večeras... Želim te... Volim te... – izleti iz mene, valjda sam pobrko osjećaje, možda sam vidijo svoju picu u njenim očima... ne znam...
- Pođi sa mnom, ali znaj da imam zajebanog gazdu pošto sam podstanarka. – kaže Lepa kroz smijeh koji ni dan danas nisam zaboravijo čvrsto me stežući za ruku.
Lepa i nije bila nešto lijepa. Imala je dugu crnu kosu i rošavo lice, al je zato imala tijelo ko riba i čvrste male cicice. Stara oko skoro trideset godina i bila je želja svih nas njufera koji smo napunili dvadesetu. Zvali smo je praćka!
- Stigli smo! – kaže Lepa nakon skoro pola sata pješačenja.
- Dobro! Ulazimo! – izgalamim se onako bećarski.
- Pššššššš... Tiho....Gazda mi je zajeban... Mogo bi me izbacit, ako vidim da dovodim nekog. Uću unutra i otvoriću ti prozor.
Mislijo sam kako je to još jedna od Lepinih spački i kako ću opet popušit. Nije me bilo briga... Tolko sam popušijo pa mogu još jednom.
Nisam popušijo, ijako mi se činilo cijela vječnost dok je Lepa otvorila prozor.
Kroz otvoren prozor Lepa mi je dala znakove da je zrak čist. Oma sam uskočijo kroz isti.
U toj trošnoj sobici pod žaruljom stajali smo i gledali se. Ja i Lepa. Ne znam kolko… Onda sam je privijo i poljubijo u usta dok se Lepa namještala.
- Čekaj... čekaj! – tiho mi je govorila na uho.
- Šta da čekam? – odgovorijo sam nestrpljivo.
- Da izvadim uložak...
- Ti ga samo vadi... - počeo sam sam skidat levisice i Lepu kako bi joj prislonijo svoju nabreklu kitu na njeno golo tijelo. Nisam skinijo ni zimski mantil, samo ono što je najbitnije i tada sam počeo ljubit Lepu po cijelom tijelu i napokon sam došo do pice, počo sam se gušit u Lepinim preponama tražeći klitoris.
- Ne moraš to radit..- kaže čvrsto me držeći za kosu koda je oće otkinit.
- Moram... - odgovorim nakon što sam joj obljubijo picu uzdignem se te počmljem prodirat u Lepinu pičku... Jednom... dva put sam prodro i onda sam svršijo.
- Izvini – to je sve što sam uspijo izustit.
- Ništa... nemaš brige - odgovori Lepa.
- Znaš... dugo sam bijo u vojsci i falilo mi je... Želijo sam te zadovoljit, a ovako sam zadovoljijo sam sebe... Neugodno mi je... Bolje da sam izdrko...
Lepa je šutila, ništa nije govorila samo je držala moju glavu na njenim golim grudima provlačeći mi prste kroz kosu.
Bilo mi je lijepo, predo sam se njenim zagrljajima i milovo joj picin brijegić.
- Sad se moram podaprat. Ako se neš ljutit.
- Podaperi se... – poljubim je u usne i maknem se iz njenog zagrljaja.
Ošla je van i donjela lavor sa čistom vodom i onako se gola raskrečila nad njim i počela prat picu. To me je ponovo uzbudilo pa sam je ponovo uzeo. Ovaj put je bilo duže.
- Oš se oprat u lavoru? – rekla mi je nakon svega.
- Ma neću!
- Ni umit?
- Ma neeeećuuu... oću da imam svaki tvoj miris na bilo kojem dijelu svoga tijela. Nikad se više neću prat...
- Onda. Ja bi morala leć i želim ti laku noć.
- Jel mogu ostati s tobom večeras i da zajedno spavamo?
- Nemoj. Moram ustat ujutro, a i imam znaš i sam zajebatog gazdu.
Nisam htijo više davit i inzistirat, pa sam je poljubijo u obraz i iskočijo kroz prozor. Zadovoljno sam krenijo niz ulicu. To mi je trebalo! Komentiro sam onako sam za sebe dok sam po džepovima pokušavo pronać cigarete i „Ronson“ upaljač kako bi zapalijo. Nisam mogo pronać ni upaljač ni cigarete. Počo sam se džepat. Nije bilo ni novčanika., a u njemu mi je i osobna.
Vratijo sam se kod Lepe. Na kući su svjetla bila ugašena. Počo sam kuckat na prozor i dozivat: - Lepa...Lepa...
Napokon su se upalila svijetla.
- Lepa, da nisam kotebe možda izgubijo novčanik i cigarete.
- Ne znam. Odo vidit. – kaže Lepa i vrati se nakon pet minuta.
- Nema ništa!
- Pogledaj još jednom! Znaš, jebeš cigare, novčanik i upaljač, daj mi bar osobnu da ne moram vadit novu. – zavapim.
- Ma dala bi ti, al nemam stvarno! Ko zna di si izgubijo. Aj sad idi i vidimo se.
- Vidimo se... - odgovorim zbunjeno i nastavim niz ulicu.
Znao sam da je to oproštaj i da više nikad neću vidit Lepu, al osjećaj sreće i zadovoljstva nije silazijo sa mog lica dok sam išo kući. Počo sam skakat od sreće po lokvama vode i pjevati: „Sigining in d rejn“. Život se ponovo vratijo u mene. Još da mi je bila samo cigareta da duboko uvučem dim u pluća i niko sretniji od mene. Nije me bilo briga, a kod kuće sam našo „Kent“ od druga Starog koji ga je skrivo u noćnom ormariću.
Zapalijo sam cigaretu i otrčo u vece na pišanje.
- Pišanje poslije jebačine, to je za momčine! – komentiro sam onako sam za sebe dok sam ga vadijo.
I onda sam ugledo i krvavu kitu... krvave gaće...
Nisam se mogo sjetit odakle mi. I onda sam se sjetijo.. .Lepa!... Lepa je rekla da ima mengu... a ja sam je jebo.
Brzo sam se pogledo u ogledalo... Lice mi je bilo krvavo koda sam Drakula! Povraćo sam ko stoka. Brzo sam skinijo odjeću sa sebe, pustijo vodu i zaronijo u kadu... Prao sam se koda skidam kožu sa sebe... Želijo sam zaboraviti u tom trenutku i Lepu… i sebe... i to što mi se dogodilo...
.
Lepu sam ponovo sreo 1993. godine. Slučajno sam prolazijo tim putom.Živjela je na vinkovačkoj stanici u vagonima koji nigdje ne putuju na slijepom kolosjeku. Bili su to vagoni u kojem su živjeli prognanici od posljednjeg rata. Bila je puno starija i sretnija. Držala je za ruku nekog jadnika, valjda prognanika...Pogledi su nam se sreli na kratko... Želijo sam joj reći hvala, ali Lepa je skrenila pogled i uhvatila muškarca svog života za ruku i uputili su se na branje kopriva. Lepa ni onda ni sada nije imala ništa od života, a opet sad je bar imala muškarca koji ju je volijo. To joj je bilo dovoljno.
Više je nikad nisam vidijo, a htijo sam joj samo reći: HVALA TI!
I to sad činim nakon 25 godina.
*Posvećeno svim ženama sumljivog morala koje su nas jadnike učinile da se osjećamo ko pravi muškarci.
Post je objavljen 06.06.2010. u 02:24 sati.