Jedan moj daleki predak počeo je pisati roman kojeg sam kopajući po obiteljskim spisima (takva sam ja) našla i naravno pročitala. Prva rečenica glasila je: Prašnjavim putem prema prvim kućama išao je mladić…
Daljnji sadržaj ukazivao je na to da je pisao o sebi kako to kod prvih romana biva.
Bilo je tu i nekih pjesmica, ali sve to nije važno osim tog prašnjavog puta koji je bio prašnjav još u mom djetinjstvu. Nas smo se tri. M. , V. i ja vraćale iz škole tim putom, cerakujući se, umiruću od smijeha, kako se kaže, da bi moja pok. teta Marta svaki put rekla ukućanima: Eno one tri ludice. Smiju se uvijek tako glasno da ih da ih cijelo mjesto čuje.
Prašnjavi put je bio dio stare francuske ceste koja je vodila do Dubrovnika. U međuvremenu sagrađeno je puno kuća, putovi su asfaltirani, mjesto našeg djetinjstva posve se promijenilo. To najviše vidim ja koja sam ga davnih godina napustila. Sve one velike kuće, brdo i šume sve je to danas sitno i maleno naprosto ne mogu vjerovati kako je ušlo sve to skupa u sebe.
I V. je otišla. Udala se u Bosnu za muslimana dok još o tome mi mladi nismo previše vodili računa.
M. i ja nastavili smo u Zagrebu studirati na istom fakultetu. Živjele i učile zajedno. I rod smo.
Nastavili smo se smijati, iako su obaveze rasle. U međuvremenu smo se obje udale i dobile svaka po jedno dijete. Baka servis radio je punom parom.
Ona je ostala na jednoj curici. Teško ju je nosila. Za vrijeme trudnoće zbog onih čuvenih križeva na bubrezima skoro su umrle jedna i druga.
V. je dobila dva sina. Ja tri.
Naši su se životi isprepletali. Što strukom, što prijateljstvom, pa godišnjicama mature na koju bismo dolazili sa svih strana svijeta.
Dvije riječi o M. Spominjem smijeh, baš za nju vrlo karakterističan. Počinjao je iz trbuha kao onaj forsirani smijeh opernih pjevača koji bi trebao slijediti neke note. Zarazan toliko da si se i sam morao smijati, iako nisi znao zašto.
Život svake od nas ne bi mogao stati u tri romana, ali čiji život nije bar jedan roman.
V., njen suprug i djeca pobjegli su iz Bosne u Hrvatsku u ovom posljednjem ratu. Ali ni tu nisu imali mira, pa su se našli negdje na sjeveru Europe. Djeca su i danas tamo. Njih se dvoje su se vratili- tu i tamo čujem neke vijesti o njima.
M. je ostala u našem malom mjestu uz granicu. Volim ja to mjesto na neki svoj način, iako ga upravo zbog ružnih stvari, zapravo malomišćanskih ogovaranja nerado posjećujem, a na kraju nekako mi se ni neda. Ima zanimljivijih stvari u svijetu. Volim ga imaginarnog u detaljima. Mirisima rijeke i mulja. Malim crticama.
Učili smo jedan dan kod M., kad je netko donio sliku koju su dali povećati. Zapravo dali su povećati nekoliko slika, možda se netko i sjeća onih davnih dana kad su malim mjestima šetali tako neka nedefinirana lica koja su iz malih sličica radili veće. Neka mala suma se davala unaprijed, a ostatak novca slijedio je kad su snimku donijeli kao finalni rezultat. M. roditelji dali su povećati nekoliko sličica. Majka i otac zajedno. Pa brača i sestre svaki za sebe pri prvoj svetoj pričesti. „Fotograf“ je međutim sve sličice stavio na jednu jedinu veliku i tu se sva djeca našla u istim godinama sa molitvenikom u ruci i svi skupa sa crvenim očima.
Tko se prvi počeo smijati?
Vjerojatno M., a mi smo prihvatili. Suze od smijeha i popišane gačice. Toga se sjećam. Roditelji su se naljutili, pa je M. postala ozbiljna, a mi smo dvije spuštenih ušiju i repa, ali još uvijek keseći se otišle svaka svojoj kući.
Danas se automatski skidaju crvene oči pa i zec kaže kad se vidi na snimku: To nisam ja.
M. je učila. Uvijek su to bile odlične ocjene pa sam joj se na fakultetu prikrpala i mi smo od jutra do sutra učile, kako je to jedan zajednički prijatelj rekao: One dvije opet oru. Bez nje ja bih zujala okolo malo u teatar, malo u kino, na izložbicu, među prijatelje, ali ona je sve to uredno svela na pokoji izlazak poslije ispita.
Kad bi netko zazvonio na naša vrata moja M, znajući da je pokušavam navući i da sam nekome rekla da svrati, doslovno bi se odšuljala do vrata. Pogledala na okance i tiho se vratila natrag.
„Da nisi pisnula“, rekla bi. Jedanput prevarena nije se više dala varati.
I njena curica je učila.
Preskočimo dio sretnih godina. Kad je A. upisivala studij mama i tata došli su s njom i sjedili u autu, čekali su. Svi su bili silno uzbuđeni. A je izišla i rekla tužno da sigurno neće uspjeti jer je vrlo loše napisala test. Otac joj je odmah dobio temperaturu. Svi su do kuće šutjeli.
Otišla sam do faxa provjeriti onaj dan kad su rezultati izvješeni. A. je bila prva.
Takva je to obitelj.
Osim svega uvijek na usluzi. A. je završila medicinu i specijalizirala pedijatriju. Pokušavala sam je izvući iz studentske sobice. Idemo, rekla bih, ali ona bi rekla: Ne mogu teta T. Moram učiti. Učila je uvijek. Došla bih do nje zbog nekih sitnih malih usluga za koje su me molile. Ništa, sitnice prema onome što su one za mene radile. Nije za priču, niti za pisanje da me zlo više nikad ne čuje, ali moju M i njenu kćer zlo je pratilo. Pred dvanaestak godina A. su ustanovili karcinom i od tada je trajala borba. Pred nekoliko dana je umrla. M. mi kaže da je zadnja dva tjedna plakala. Bolilo je. Vikala je: Majko moja, majko moja, a opet je do zadnjeg trena radila.
Moja rodica i prijateljica M. i njen suprug ostali su na brizi sa dva mladića. Jednim od 21 godinu(studira medicinu) i drugim trinaestogodišnjakom.
Moja M. je već imala infarkt.
Zašto ovo pišem? Nižem kao nisku bisera obične-neobične tužne i vrijedne živote koje u ovoj zemlji nikome nisu važni. Ili ipak jesu.
Kažu mi da je sprovod bio dirljiv (nisam bila). Kao nešto iz davnog doba kad su svijetom još hodali časni ljudi.
Gospodin s psom koji me povremeno posjeti na Klupi ništa ne govori.
Pitam M. razgovara li s Bogom i pita li ga zašto.
A moja M. kaže: Ne usuđujem ga se upitati.
Pred neko vrijeme jedan mi prijatelj kaže: davnih godina rekla si mi: Bog ne može. To sam rekao svojoj ženi i još uvijek to spominjemo.
Post je objavljen 05.06.2010. u 22:15 sati.