U zadnje vrijeme, kao da ne živim u sadašnjosti, kao da su mi pred očima jedino, samo i isključivo slike prošlosti...
Uvijek, kada ostanem sama, legnem u krevet, sklopim oči i jednostavno cjeli film prošlosti prolazi mi kroz glavu...
Počevši sa slikama lošeg djetinjstva, bolnih uspomena na tužne dane, dane provedene u bolnici, dane kada sam mislila da sam sama na svijetu, da nemam kome reći što me ćini tužnom, što me nasmijava, o ćemu mislim... Do onih trenutaka kada sam bila neopisivo sretna, kada sam mislila da je svijet moj, da je život bajka, u kojoj sam ja kraljica, ali... Uvijek mi je neki "gorak" osmjeh na licu, kada se sjećam svega... Mislim da ovo nikad nisam priznala sama sebi, ali... Još uvijek živim djelom svoga srca u prošlosti... U vrtlogu ljubavi, koja me je boljela, u vrtlogu ljudi koji su me iznevjerili, u vrtlogu svijeta koji je okrutan, ali isto tako u vrtlogu sreće i eurofije koja me je držala!
Većina ljudi me je smatrala buntovnicom, osobom koja se bori za svoja prava, osobom koja je jaka, svjesna svega što se oko nje događa, sve dok se nisam prvi put slomila... Ni sama nisam sigurna što me je slomilo... Je li to bilo loše djetinjstvo, slomljeno srce od strane dečka koji mi je značio sve, ili me je jednostavno pratio jedan loš utjecaj svijeta...
Kako bilo da bilo, od kad sam se prvi put slomila, još se nisam oporavila, još nisam čvrsto stala na zemlju i pomirila se s tim, da sam često down i da sam često samo obična cura, koja ima jednu veliku, veliku tihu patnju! Jedno vrijeme sama sebi nisam htjela priznat da jedan dio mene živi za nekoga ili nešto s ćim se nisam pomirila, što nisam preboljela, što nisam prerasla i što će uvijek u onom malom dijelu moga srca živjeti punim sjajem! Nije lako reći da jedan dio srca nikada neće živjeti u sadašnjosti, da će uvijek težiti prošlosti koja je naizgled bila savršena... Nemogu reći da nije bitno, da nije važno i da ću gledati na to kao na jedno veliko iskustvo, jer... Mislim da ću, nažalost, uvijek patiti za tim što cjela situacija nije išla tokom kojim sam htjela da ide...
No, sretna sam i sad, ali nije to ona sreća kao što je bila tada, nije to onaj osmjeh koji se izgubio u vrtlogu vremena, nisu to oni otkucaji srca, koji su kucali velikim intenzitetom i snagom punom pozitivne enrgije... To je sreća koja jednostavno dopušta mome razumu, srcu i mislima da jednostavno budu slobodni, opušteni iprepušteni sadašnjosti...
No, realno gledajući, moj osmjeh nikad neće imati snagu koju je imao prije moga sloma, koji je bio potpuno iskren, jak i jednostavno pozitivan! Uvijek će se iza sadađnjeg osmjeha kriti jedna nit, koja neće dopuštati da se nasmijem od srca, koja će znati da još uvijek patim za nećim što je trebalo bit gotovo davnih dana...
Pogled u stvarnost za mene je težak, teško je reći što to ne dopušta da moja sreća bude potpuna i jaka, ali... Definitivno znam da postoji netko tko je uzrok svemu tome, tko je pridonijeo mom lošem osjećaju, mom teškom nestanku iskrene sreće, ali... Meni je samo bitno da je taj "moj netko" sretan, bez obzira što nije samnom, bez obzira što je mene povrijedio, samo neka on bude sretan, iako nije zaslužio... Ali, nadam se da će jednog dana, kada bude legao u krevet, pomisliti da je nekome ukrao nešto što se više nikad neće vratiti, nešto što se nemože kupiti, nešto što je samo on imao u svojim rukama i ispustio je, dopustio je da se slomi, da se raspadne u bezbroj komadića, koje nitko nikada neće moći složiti, niti pokupiti i formirati u onaj oblik u kojem je bilo dok nije bilo ispušteno... Ali, moram mu zahvaliti, jer da nije bilo njega, sada nebi znala što je to pravi poraz i slom...
I... Želim mu sve naj, baš kao što znam da me se on ne sjeti nikad, da sam mu bila samo broj... Neka, bio je to "naš broj"... Bio je to nesretan broj, vrijeme je da nestane, da ne postoji i da ostane tamo, u onom kutku prošlosti u kojem je i nastao...
Post je objavljen 05.06.2010. u 17:17 sati.