Rat je u tzv. primitivnim društvima uvijek „rat protiv države“ (kao što veli francuski antropolog P. Clastres)... Naime, rat je u našoj kulturi jedno od sredstava održavanja eksploatacijskih odnosa (Države), dok je upravo suprotno tome, u kulturi nepodijeljenih društava rat jedno od sredstava (zaštitni mehanizam) kojim se spriječava nastajanje podijeljenog, klasnog društva (Države)... Dakle, rat njima i nama ne znači isto... Ovdje mi nije cilj opravdavati rat u bilo kojem smislu, odnosno prikazati „pozitivno“ viđenje rata, već samo pokušati objasniti svrhu rata u dvjema različitim kulturama... Čovjeka je evolucija biološki stvorila kao svejeda, a sociološki kao plemensko biće... Čovjek tako u svom evolucijskom razvoju postaje lovac i sakupljač koji živi u skupini (plemenu), jer sam nije u stanju preživjeti; evolucija mu nameće život u zajednici u kojoj svaki pripadnik daje doprinos na osnovi vlastitih sposobnosti, održavajući tako vlastitu opstojnost i opstojnost zajednice – pojedinac ne opstaje bez zajednice, niti zajednica bez pojedinca... Sloboda pojedinca također ne opstoji bez slobodne zajednice, kao niti sloboda zajednice bez slobodnog pojedinca...
U plemenskoj organizaciji društva počinju se razvijati različite skupine koje na različite načine doprinose opstojnosti zajednice... Iako većinom svi pripadnici plemena sudjeluju u lovu i skupljanju, posebno se ističu najsposobniji lovci (pretežno muškarci)... Istaknuti lovci stječu prestiž i štovanje u svojoj zajednici, a kako bi se taj prestiž održavao i tijekom lovostaja, lovci postaju ratnici... Lovac postiže i održava prestiž na osnovi plijena i trofeja iz lova, a kao ratnik na osnovi ratnih trofeja... Ratnici ne idu u rat radi širenja i održavanja područja eksploatacije (kao u našoj kulturi), već radi osvajanja trofeja koji im osiguravaju prestiž u zajednici... Pripadnik plemena koji izabere ulogu ratnika mora stalno održavati svoj ratnički ugled neprestanim osvajanjem sve vrijednijih odnosno teže dostupnih trofeja... Gotovo svaki ratnik je tako neminovno osuđen na smrt, jer on ratuje dok ne pogine od ruke neprijatelja, rijetko koji ratnik doživi mirovinu... Odnosno, oni ratnici koji požive duže najčešće postaju vođe plemena... Pleme, ne samo što dopušta stvaranje „bratstva ratnika“ i stjecanje ratničkog prestiža, već ga i potiče...
Naime, ratničkim pohodima u cilju pribavljanja trofeja (ili plijena), čime se stječe ugled i prestiž, zadovoljava se ljudska želja za dominacijom, za moći, te se spriječava ostvarivanje iste unutar plemena... Zato P. Clasters kaže da je rat u nepodijeljenim društvima uvijek „rat protiv države“, rat protiv uspostave eksploatacijskih odnosa... Ako neki poglavica željan moći i vlasti nad pripadnicima svog naroda tu vlast želi ostvariti i uspostaviti eksploatacijske odnose, potrebna mu je podrška „bratstva ratnika“ kao i plemenskog šamana ili vrača... Ali takva situacija se ne javlja u lovačko-skupljačkoj kulturi jer se ta želja za moći, kao što sam već rekao, usmjeruje prema stjecanju prestiža prilikom ratnih pohoda izvan plemena, a također nema niti proizvodnje viška proizvoda koji se može akumulirati i iskoristiti za uspostavu eksploatacijskih odnosa, odnosno za ostvarivanje moći i vlasti unutar plemena... Tek kada lovačko-skupljačka kultura postane isključivo sjedilačka, kad se počinje proizvoditi višak proizvoda, stvaraju se pretpostavke za uspostavu podijeljenog (klasnog) društva, i tada „bratstvo ratnika“ koje se isključivo bavilo lovom i ratnim pohodima, kao takvo gubi svoju svrhu, ali mu se u novim odnosima nameće drugačija uloga – čuvara novouspostavljenog sustava...
Podlogu za ovaj i prethodni post pronašao sam prvenstveno u djelima spomenutog francuskog antropologa P. Clastersa (zbirke eseja „Društvo protiv države“ i “Tuga divljeg ratnika“) i američkog antropologa M. Sallinsa (esej „Prvobitno društvo blagostanja“), znanstvenika koji su svoj život posvetili istraživanju načina življenja „primitivnih“ naroda, odnosno proučavanju njihove kulture nepodijeljenog društva... Ovo sam istaknuo kako me ne bi optužili za proizvoljnost zaključaka, te iz razloga što neću previše duboko ulaziti u analizu uzroka i svrhe rata u takvim društvima, pa ako nekoga zanima ova tema neka posegne za gore spomenutim djelima... Uglavnom, čovjek rat koristi kao zaštitni mehanizam održavanja i nepodijeljenih i podijeljenih društava, ali postavlja se pitanje da li je čovjek sposoban organizirati i održavati svoje društvo bez takvog mehanizma koji donosi samo bol i patnju?... Vjerujem da može, jer naše iluzije nisu toliko dragocjene da bi nas trebale natjerati da ratujemo... Najveća naša zabluda je što u rat kao „domoljubi“ idemo pod stijegom ljubavi, i toliko vjerujemo u tu zabludu govoreći sami sebi kako je to uistinu ljubav prema domovini i našim obiteljima... Ali to je samo privid ljubavi, jer ljubav nema neprijatelja...
Ratna molitva
O Bože, Oče naš, naši mladi domoljubi, idoli naših
srdaca, stupaju u bitku - budi s njima!... O Gospode,
Bože naš, pomozi nam da svojim granatama
raznesemo njihove vojnike u krvave dronjke;
pomozi nam da im pitoma polja prekrijemo blijedim
spodobama njihovih poginulih domoljuba; pomozi
nam da grmljavinu njihovih topova prekrijemo
vriskom njihovih ranjenika što se grče u bolovima;
pomozi nam da razorimo njihove ništavne domove
olujom naše vatre; pomozi nam da zgnječimo srca
njihovih jadnih udovica bespomoćnom tugom...
Radi nas koji Te obožavamo, Gospode, smrvi
njihove nade, ukaljaj njihove živote, produži njihovo
gorko hodočašće, otežaj im korake, natopi im put
suzama njihovim, oboji im stope u snijegu krvlju
njihovih izranjenih tabana!
Molimo u duhu ljubavi Njega koji je Izvor Ljubavi, i
koji je vječno utočište i vjerni prijatelj sviju koji su u
nevolji i vape za Njegovu pomoć s poniznim i
skrušenim srcem.
Mark Twain
Post je objavljen 04.06.2010. u 16:43 sati.