Proljetno jutro
budi sjetne uspomene,
neopisivu čežnju
i toplinu Domovine.
Ostavih ju davno...
teško... stisnuta srca,
uz okret što posljednji put pozdravlja,
kao da pogledom želi upiti taj dom,
koji stvori, a ostavi ga.
Eee, dome moj,
sagradih te s ljubavlju
neopisivom...
sagradih te za djecu svoju,
koja osjetiše gorčinu progonstva.
Osjetiše,
mada nisu smjeli!
Tko će im vratiti bezbrižne dane, djetinstvo
ukradeno jednog jutra...?
Tko će im vratiti dječji bezbrižan osmijeh
pun povjerenja?
Osmijeh je ugasnio, nestao...
Tko ima hrabrosti reći:
„Pružismo im toplinu doma“,
kad osjetiše silinu rata?!
Tko ima hrabrosti reći:
„Pružismo im ljubav“,
kad zaokupljeni preživljavanjem i
ne primjetismo,
da nisu više djeca?!
Jesmo li mogli bolje?
Molim ih tražeći oprost,
za njihove uništene snove,
napušteni dom i
radost djetinstva.
Ana Petrovic
Post je objavljen 04.06.2010. u 15:50 sati.