There is so much a man can tell you
So much he can say.
Prošlo je podne, a ja sam već poslovično pospan. Pokušavam izbjeći lokve dok ponavljam istu melodiju u glavi. Monotonija zadire u svaku poru ovoga svijeta, osjećam je zraku, isprane boje i tako žarka siva boja. Susrećem se sa toliko nepoznatih lica. Izduženi, izobličeni izrazi, prazni pogledi nasred puta bez kraja. Samo me ona melodija tjera da zaboravim kako mi je kosa posve mokra. Stvarno ne volim nositi kišobran. Zaobilazim komad mokrog papira nasukanog na rub poveće lokve i zaista su mi svi krivi. Zbog takvih situacija se poželiš isključiti. Zbog ovakvih dana ti se život čini neobično dugim. Bavim se nekim bezveznim mislima u glavi i odjednom, ŠOK!
Zamisli samo..
Nalazim se usred ove nagužvane pustoši i odjednom vidim neku nasumičnu žensku kako hoda nasmješena bez nekog očitog razloga! Pomislim: -koji k... ?
200 ljudi, nasmješenih čak 1. Koja bljutava i ogavna statistika.
You remain.
Riječi nije lako izbjeći, prazne moju bateriju. No odjednom i ja pronalazim osmijeh. Gotovo hipnotizirajući šum kiše me fokusira, posjeća me. Sjećam se, kako je lijepo letjeti. Nisam stvarno već dugo, već me bilo strah da sam se opametio. Katkad sam čak i pokisnuo s razlogom. Samo zbog jedne slike u ogromnom albumu sjećanja, ili zbog samo jedne misli koja kao da je imala boju, okus i miris. Čudno je to, i baš poput droge, svaki puta je sve bolje.
My power, my pleasure, my pain!
Kompleksnost, nezamisliva zamršenost petlje između dva kraja istog užeta. Koliko će se samo puta ti krajevi blisko suresti dok se petlja ne riješi? Možda je samo pitanje vremena, no i okolnosti. Samo zrno te jasnoće, samo malo svježeg zraka. Poput trenutka kada metalna žica na aukustičnoj gitari oživi. To nema cijenu.
If you want to believe in better life..
Nema straha, iako se katkad osjećamo tako mali, nema straha. Svi mi tražimo nešto. Oni koji vide, oni i vjeruju, jer nema mjesta za sumnju. Vrijeme ide, riječi gube i dobivaju na težini, ali dani će proći. Svatko od nas će zaboraviti ovu rečenicu, no to uopće nije poanta. Sve te opcije i bezbroj solucija. Jednoga dana će nam biti žao za sve što smo propustili, ako već i nije...
Kako nam samo polazi za rukom?
If stand in front of you
I'll take the force of the blow
Protection
Ova kiša ne posustaje, stvara se taj ciklus, oluja divlja. Sporadični sudari unutarnjeg nemira i površinske smirenosti, kontradikcija uživanja u kiši i nekog negativnog psihološkog utjecaja koji loše vrijeme ostavlja na nama. Svaka zraka svjetla reže sjenu briljantnom oštrinom, kako intenzivno. Život je tako intenzivno iskustvo.
Post je objavljen 03.06.2010. u 22:26 sati.