Vršcima se prstiju opirem tlu,
a vjetar goni kosu u lice,
jedem miris iz tvojega tijela
kao dijete sirup za grlo.
Nikada dalje ni bliže zlu,
čujem, pjevaju neke prozirne ptice,
sva šarena najednom postajem bijela;
sve što sam željela upravo se rodilo i umrlo.
Sjaj u očima, kažeš,
jači od mene trenutak naš je bio,
poletjela ti u ruke kao kap rose.
Sve smiješ. Molim samo da ne lažeš,
da uspomenama ostaneš mio,
dok plešeš tango pripadajući strunama plave kose.
Post je objavljen 04.06.2010. u 00:17 sati.