Marketing
Zlatarevo zlato
Zadnje vrijeme čitam po novinama da je zlato opet na cijeni.
Čudi me da je uopće palo sa cijene?
Zlatom se oduvijek određivalo nečije bogatstvo, pa tako i državno.
Svaka država u svom državnom trezoru trebala bi čuvati zlatne rezerve koje pokrivaju papirnati novac u opticaju. Tako su nas bar učili u ekonomskoj školi.
Zato mi uopće nije jasno kako se moglo dogoditi u svjetskim razmjerima, da zlato izgubi svoju zlatnu poziciju?
Eto, sad je opet dobilo na važnosti kao što je oduvijek i bilo.
Stariji ljudi, oni koji su preživjeli dva svjetska rata, pričaju kako se tokom 2.svj.rata na pazaru trampila roba uz uzrečicu "žuto za žuto" - šta oće reć da su žene sa sela dolazile u grad i prodavale kukuruz ili puru samo u zamjenu za zlato.
Na selima se uzgajao kukuruz,a u gradovima, po starinskim ormarima, u škrinjicama, među lancunima, žene su čuvale svoje zlato koje su donile u dotu: lančiće, prstenje, trepećala (ukras za kosu), rećine (naušnice), braćolete (narukvice), dukate. Teška srca su se odvajale od svoga zlata, ali tribalo je prihranit dicu, familiju - život je bija važniji od komada zlata.
Sad, kako bi one odmirile i kolika težina zlata je tribala bit za , npr. 1 kg kukuruza, ne znam, ali ne virujen da je bilo kilo za kilo, ako je već bilo "žuto za žuto".
Kad želimo naglasiti koliko nam je netko važan u životu (voljene osobe, djeca), tada tepamo "zlato moje".
Zlato je vrlo raširen pojam u životu i htjeli-ne htjeli ne možemo ga nikako zaobići.
Pa tako ni u prirodi.
Neću sad prikazivati slike zlatnih izlazaka i zalazaka sunca koje je naše najveće zlato jer da nije sunca ne bi ni života bilo, radije ću spustiti pogled prema zemlji, cvijeću, malim životinjama.
Bzzzzzzzzz....čujem ga, al ga ne vidim.....pogledom pretražujem bijele cvijetove bušina
Aha! Ko se to tamo skrio?
Zlatar bio!
bzzzzz...bzzzzz...bzzzzzz.....još ih stiže na doručak kod bušina
U djetinjstvu smo ih hvatali, pa bi ih zarobili tako što bi vezali konac za jednu njegovu nogicu i onda bi ih pustili da lete, ali samo onoliko koliko je bio dug konac. Zapravo je to bilo mučenje za njih, ali nas djecu je zabavljalo i valjda nam je imponiralo što bi uhvatili tog zlatnog kukca i imali ga samo za sebe. Mama mi je obično davala "imbazd" -onaj konac za imbazdavanje (a to vam je kad krojačica za prvu probu spoji djelove kroja, prije nego konačno prošije pravim koncem). E, taj imbazd je bija mekan i nekvalitetan konac koji bi lako pucao, tako da bi moji zlatari ubrzo poletili prema svojoj slobodi, jer je imbazd pucao ko od šale. Doduše, koji put bi pukla i nogica, ali zlatar bi svejedno odletio.
Oduvijek ih zovem zlatarima, sada uz pomoć enciklopedije i interneta saznajem kako se oni zapravo zovu i ko su zapravo ti kukci koji znaju biti vrlo zabavni kada ih se pažljivije promatra
I tako iz jednog teksta za potrebe poljoprivrednika, čiji su autori
Ražov Josip, Barić Božena, Dutto Moreno, saznajem da ih još nazivaju i zlatne mare: (citat iz teksta)
"Zlatne mare su kukci koji su odavno privlačili znatiželju ljudi svojom pojavom. Ovo su vrlo lijepi i atraktivni kukci, raznolikih boja i sjaja, koje i mnogi kolekcionari žele imati u svojim zbirkama. Sistematički gledano, zlatne mare (Cetonia aurata L., Potosia cuprea Fabricius) pripadaju redu kornjaša (Coleoptera), te su prema najnovijim podacima smještene u zasebnu porodicu, pa sistematika izgleda ovako:
red COLEOPTERA
natp. SCARABAEOIDEA
por. CETONIIDAE
potp. CETONIINAE
Cetonia aurata i Potosia cuprea su ujedno i najčešće u našim krajevima.
U narodu se za ove kukce često koriste i kojekakvi drugi sinonimi kao "zlatna buba", "bumbar", "zlatar", što zbog njihove boje, sjaja i izgleda, što zbog tromog leta i zujanja, koje podsjeća na zvuk bumbara. U kasnije proljeće mogu se primijetiti na i u cvijetovima različitih biljnih vrsta, te se tako često mogu pronaći sakriveni u cvijetu ruže, zajedno sa još nekim pripadnicima potporodice Cetoniinae....
Literatura spominje zlatne mare kao potencijalne, ali ne i važne štetnike cvijeta i zrelog slatkog voća (smokve, breskve, nektarine, grožđe, trešnje, kruške…), uz navode kako često puta nisu niti primarni štetnici, već sekundarni, dakle štetnici koji oštećuju plod nakon što ptica, osa ili neki drugi štetnik napravi početno oštećenje
Danas se na zlatne mare obraća sve veća pozornost iz više razloga. Prvi je razlog ekološko entomološkog karaktera, jer osim što se smatraju vrlo lijepim i atraktivnim kukcima, zlatne mare su i pokazatelj raznolikosti ekosustava. Tako se u intenzivnim voćnjacima gdje se zaštita vrši konvencionalnim metodama sa puno prskanja, često sredstvima širokog spektra zlatne mare nalaze u vrlo malom broju. Obrnuto, u voćnjacima vođenim integriranim načelima proizvodnje, kao i u ekstenzivnim voćnjacima na rubnim dijelovima šuma i makije zlatne mare se nalaze u većem broju, te je i broj njihovih podvrsta i aberacija veći....."
Znači, da skratim...ako na voćki vidite zlatare, znači da voćka nije prskana otrovima, a ako ih ne vidite - e, onda triba pripaziti.
Nije naodmet spomenuti da ovi zlatari pripadaju istoj porodici kao i egipatski skarabej koji je bio vrlo prisutan kao motiv u prikazima iz egipatske mitologije.
Prenosim dijelove teksta i sliku iz Nove Akropole:
"Skarabej je jedan od napoznatijih simbola drevnog Egipta. Egipćani su nadahnuće uvijek tražili u prirodi koja je za njih bila Učiteljica, velika knjiga života. Sve je u prirodi, od njenih najmanjih stanovnika do dalekih zvijezda i galaksija, skrivalo u sebi duboke istine, sve je postajalo ključ za odgonetavanje beskonačnog broja tajni čovjeka u univerzumu.
Od pamtivijeka je skarabej bio oličenje i simbol Kephera, jednog od drevnih egipatskih bogova povezanih sa skrivenim svetim tajnama Sunca. Ako bog Ra simbolizira dnevno Sunce, a Atum noćno, skriveno, Kepher, božanstvo s glavom skarabeja, personificira jutarnje, uzlazeće Sunce. ...
Prema legendi, skarabej je izašao iz nosnica Ozirisove glave, sahranjene u Abidosu, objavljujući na taj način njegovo uskrsnuće iz mrtvih u nebeskom svijetu. Lik malenog kukca koji uporno i postojano kotrlja svoju kuglicu od izmeta kako u njoj ne bi bilo uništeno sjeme novog života, postao je simbol impulsa obnove koji se rađa unutar inertne, ali žive materije, spremne započeti novi ciklus postojanja."
I sa drugog izvora napih se znanja:
"Skarabej je slika sunca koje se ponovo rađa.
Skarabej među nogama drži golemu sunčevu kuglu, kao što se bog sunca vraća iz sjena noći tako se i skarabej rađa iz vlastite rastočenosti, opet gura vatrenu kuglu u koju je odložio svoje sjeme."
A ovi viški zlatari zasjeli su na bušinovo zlato i ne puštaju ga ko što Dundo Maroje ne ispušta svoje "tezoro"
"Teeezoro moje" - kao da mu tepa
"Slatko moje teeezoro!"
Zaključak: Svaki zlatar ima svoje zlato koje čuva i kojem se klanja.
Post je objavljen 03.06.2010. u 00:15 sati.