Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zs69

Marketing

25. Brigittenauer Bezirkslauf


Wien - Nebo, oblaci, vjetar


Veze i vezice
Priču počinjem s trkačom opremom. Nisam kupio nove tenisice niti koji drugi dio opreme, nego sam napokon "instalirao" nove žnirance (hrv. vezice) na postojeće tenisice. Zakonita mi je već davno kupila Lock Laces, da bih bio brži na triatlon tranzicijama, no stjecajem okolnosti, nisam ih trebao do sada. Na sprint duatlonu ne preskidam tenisice, pa nisam imao potrebu za tim vezicama. Obzirom na prestojeći 14. Zagreb Open, planiram voziti bike u biciklističkim cipelama, a kasnije prijeći na tenisice, pa će mi ovo uštedjeti 10-ak sekundi. thumbup

Dolazak i prijave
Do Brigittenauer-a (20. bezirk) sam stigao U-bahn-om (podzemna željeznica, brza gradska željeznica). Do samog sportskog kompleksa sam imao još oko 1,5 km, pa sam to otrčao u laganom tempu za zagrijavanje. Na prijavama sve organizirano. Ja se po (mom novom austrijskom) običaju nisam unaprijed prijavio za utrku, pa sam sve morao na prijavi. Obzirom na moj (još uvijek) loš njemački, sporazumjeli smo se na engleskom iako već znam proceduru i cijene. Za utrku 12 EUR, 3 EUR za posudbu chipa i 30 EUR za depozit za chip, koje dobiješ nazad, nakon što vratiš chip. Zapravo je do dobar način da ti netko pričuva lovu dok trčiš. sretan Dobio sam startni broj i chip. U ovoj cijeni od 12 EUR se ipak i nešto dobije. Trka se mjeri s chipom, dobiješ tiskani broj, a ovaj puta u starter paketu je bila muesli pločica, reflektirajuća traka za oko ruke (s metalom), traka za oko glave, tanka, crna, oboje od AUVA, te paket flastera (znaju što dobro dođe). U ruke su mi gurnuli i neke papire, koje sam bahato gurnuo u ruksak.

Prije starta
... je dobro napraviti zagrijavanje i rastezanje. Tako sam ja nakon trčanja do mjesta prijave, počeo raditi dodatno zagrijavanje i rastezanje. Tijekom rastezanja sam osjetio bol u desnoj nozi, sa stražnje strane, nešto iznad koljena. Na žalost, nisam bio u Zagrebu na predavanju o sportskim ozljedama, pa ne znam što mi se dogodilo, no pretpostavio sam da je to jedna od mnogobrojnih boli koja se pojavi i nestane do starta ili par kilometara kasnije. U tom zabavljanju sam sa sobom (ima to neki naziv, ali ... rolleyes), napokon shvatim da do starta ima još samo jedna minuta i da oko ciljne linije (gdje sam mislio da je start) nema nikoga od trkača. Da sam pročitao papire, koje sam bahato bacio u torbu, znao bih da je start 100 metara dalje. Obzirom da mi za 100 metara treba manje od jedne minute, stigao sam na vrijeme, pa čak čuo i par riječi završnog govora i uspio pljeskati govorniku, ma štogod on govorio.

Start
Ova trka mi je trebala biti još jedan test u pripremama za 14. Zagreb Open. Htio sam provjeriti mogu li i ovaj put izdržati 10 km u tempu 04:40 ili i brže, a bez padova u tempu u drugoj polovici utrke. Trku sam počeo prilično brzo (za mene), pa je tempo bio i ispod 04:20. Na moju žalost, bol u nozi je bio prisutan. Prvi kilometar uspijevam otrčati s vremenom manjim od 04:30.

2.km
Trudim se usporiti, jer 04:20 mi se čini prebrzo. U tome mi pomaže već spomenuta bol u zadnjem bedrenom mišiću (biceps?). Situacija eskalira kada prije završetka drugog kilometra bol postaje snažna do mjere da prestajem trčati, počinjem šepati, a grupa s kojom sam trčao odlazi. Razmišljam o odustajanju. Ne vrijedi se forsirati i ozljediti prije trke za koju se spremam, a koja je za dva tjedna. S druge strane, imam neku retardiranu filozofiju, da ne odustajem ako mogu disati i kretati se, a kako sam mogao disati i vući nogu za sobom, nastavljam s trčanjem. Vjerojatno sam izgledao kao paraolimpijac, trudeći se trčati s nogom koja je slala svoje znakove za milost. Sada je već bilo kasno za zavaravanja tipa: "to je samo bol koja će proći za par kilometara". A bilo je takvih razmišljanja.
Pozitivna opservacija je bila da me ne bole mišići u potkoljenicama, na koje se znam žaliti.

4.km
Dolazi do nekakvog oporavka. Uspijevam trčati, a da šepanje nije izraženo. Glup, kakav već jesam, ubrzavam i približavam se svojoj skupini. U tim trenucima prolazimo ulicama gdje ima dosta stanovnika s područja bivše Jugoslavije. U jednom trenutku osjećam nostalgični zov domovine. Miris roštilja draži nosnice. Ekipa roštilja na ulici. Pravi sajam. Ili vašar. Gledam s nevjericom. Fuckin' Balkan. Ali toplo kod srca. njami

7.km
Opet postaje gadno. U međuvremenu sam odrao par starih i onemoćalih trkača i trkačica, te neke nedorasle šminkere. Ko ih ... šljivi, u majici Sljemenskih nemani demonstriram superiornost Žoharovih gena. Bahatost dolazi na naplatu. Noga steže. Na jednoj uzbrdici opet hodam nekih 15 metara. Nakon toga neke stepenice. Spuštam se i dajem si alibi za sporost. Bakice koje sam arogantno ostavio u prašini dolaze po moj "skalp". Nemilosrdno me gaze. U trenucima tempo pada do 06:20. Tuga u srcu. Korim sam sebe zbog gluposti, ali nastavljam.

9.km
Iza mene je veća skupina elitnih trkača iz gerijatrijskog doma 20. bezirka. Njihovo dahtanje u meni budi jezu. Neki me prestižu, no dolazi uzbrdica, a debela Sljemenska neman se ne predaje. Brda su mojaaaa! A onda nizbrdica. I ponovo žoharova superiorna genetika dolazi do izražaja. Žohar nema poteškoće s koljenima i može trčati nizbrdo. Pri tome se koristi downhill tehnika mahanja rukama (hvala mom treneru za tip). Opet izbijam na čelo grupe.
Uskoro ulazimo na stadion i jedan drski mladić mi oduzima moje vodeće mjesto u skupini. Ma, da nemam problema, uvjerljivo bih mu pokazao tko je gazda, ali ovako me strah jačeg grča ili kakve druge havarije. Do kraja je manje od 200 metara. U meni se vodi borba. Srećom, pobjeđuje onaj gluplji dio mene i krećem u ofanzivu. Vidjet ću kako mladić "diše". Ubrzavam. Manje od 100 metara do cilja. Sustižem ga. On ne ubrzava. Drži tempo. Ja pojačavam i molim Boga da noga ne zašteka. Prelazim ga. Tooooooo! Tooooo care! Publika navija: Sprint! Uspijevam održati prednost i ući u cilj prije njega i skupine elitnih trkača iz gerijatrijskog doma, pojačane s debeljuškastim šminkerom koji brije na triatlone i u nekim elementima me podsjeća na mene.

Kraj utrke, ali ne i bola
Istežem nogu, iako nisam siguran da je to dobar pristup ozljedi. Kasnije čučim i osjećam kao da imam metalnu polugu u mišiću.
Šepam do U-bahna, masiram nogu doma, boli na dodir.
Tup ili glup?
Svjesno ulazim u rizik.
Preglup!

.... mamu!
Nego, nisam vam rekao, ali nije sve tako bajno glede organizacije. Na prošlom natjecanju, 25. Landstrasse Bezirkslauf, moje ime se nije pojavilo na ciljnoj listi. Pod mojim brojem je nečije tuđe ime. Majke mi, nisam dobio nikakvu lovu da odradim trku za nekoga. Pošaljem ja njima e-mail, na engleskom. no Nisu se javili, mamu im. burninmad

Distance: 10.000 m
Time: 00:48:48
Avg HR: 169
Max HR: 184
Avg pace: 04:53 min/km

P.S. unatoč svim jadikovkama, prosječni tempo je (za mene odličnih) 04:53.
Stigoh 58. od 124 trkača i zadovoljan sam obzirom na okolnosti. Iako sam stavio u nacionalnost da sam Hrvat, uredno su mi "zaljepili" austrijsku zastavu. Hm, trebam li to shvatiti kao ponudu za državljanstvo?
Službena analiza

Rezultati:
Rezultati

Galerija:
Galerija


Post je objavljen 03.06.2010. u 23:55 sati.