Marketing
25. svibanj 2010.
Stajala sam tako na periferiji grada kojeg sam jako voljela.
Kojim sam koračala sigurnim korakom kroz neke prošle dane.
Stajala sam tako na groblju, kraj kovčega.
Bio je nekadašnji Dan mladosti, a sada oproštaj s jednom osobom moje mladosti.
Kada je svećenik rekao neka joj se oproste grijesi pitala sam se koji bi se to grijesi trebali praštati?
Jer, ona je bila čista u svojoj bolesti.
Bila je veliko dijete, ne, veliko bolesno dijete.
Cijeli svoj život gledala je svijet dobroćudno kroz velike naočale, pepeljarke.
Šepala je, preboljevši dječju paralizu u ranom djetinjstvu hod joj je nalikovao hodu na štulama.
Nije znala kuhati baš ništa.
Zapravo, ništa nije znala.
Ništa od onog što nas čini ljudima.
Nije znala lagati, nije znala zabijati noževe u leđa, nije se znala laktariti kroz život.
Nije znala opanjkavati bližnje, ni muljati, ni krasti, ni ranjavati nije znala.
Nekada joj su se smijali jer hodala je kao na štulama i imala pepeljarke na nosu, poslije nisu više.
S njom sam šetala kraj Une i prvi put se zaljubila u neku rijeku.
Bila je dobroćudna, baš onako kao i grad koji ću voljeti vječno.
Bila je tragična, baš poput tog grada.
Stajala sam kraj kovčega i mislila što bi joj se trebalo praštati?
Ako postoji raj, ona će prečicom tamo jer život je provela u paklu.
Poslije sam sjedila kraj Une i zapalila cigaretu.
Prvi put sam bila u gradu gdje je više nema.
Ni grad više nije isti, a rijeka je nosila djeliće mene.
Htjela sam tako zaustaviti vrijeme, sjedeći kraj rijeke.
Čekajući, možda će se pojaviti ona preko mosta svojim gegavim hodom?
Možda će ipak ostati u gradu kraj rijeke još mali djelić moje mladosti?
Nije došla, naravno.
Moja mladost padala je komadima u rijeku.
Zauvijek sam odrasla na nekadašnji Dan mladosti.
Mladost je postala samo još jedna bora oko usana.
Post je objavljen 01.06.2010. u 20:37 sati.