Mnogi ljudi se odlučuju za kojekakve poglede na stvari u životu. Prema muzici, prema okolini, prema drugim ljudima pa i prema politici. Ja sam mnogo vremena bio apolitičan, jednostavno nije me toliko doticalo jer sam bio dete a kad ste dete gledate crtane a ne dnevnik.
U srednjoj školi mnogo se toga počelo dešavati. Ja sam odrastao i sazrevao a okolina oko mene se nije mnogo menjala samo sam ja počeo primećivati. Primetiš kako nacija u podeljenom gradu igra veliku ulogu a ti se pitaš gde je taj što je podelio tebe i sve poželiš da igraš za onaj "bolji tim". Primetiš nepravdu u svakoj instituciji, od crkve do škole na lokalnom nivou do onih na Markovom trgu. Onda odrediš sebe da će biti drugačiji.
Negde sredinom srednje škole shvatio sam da sve protiv čega se ja borim - da se bori i antifašizam. Tad sam shvatio da sam i ja jedan od njih. Do tog trenutka samo sam voleo perid Jugoslavije. Nisam svoje mišljenje kreirao na osnovu slika i youtube snimaka koji su prikazivali radni narod i napredak SFRJ. Nisam trebao gledati te stare snimke, dovoljno je bilo upaliti dnevnik i gledati danas narod koji često govori: "1991 sam dobio otkaz, od tada sam na burzi" ili "U prijašnjoj državi smo dobili stan a danas živimo u tuđem iz kojeg će nas uskoro isterati" ili "Vukovar je do rata bio jedan od najjačih gradova u ondašnjoj državi". Današnje stanje = sranje. Onda se osvrnem na svoje roditelje a onda i na njihove roditelje koji kažu da je onda bilo mnogo bolje. To meni dodatno dokazuje da je danas loše. I tako kreće moja priča o antifašizmu...
Na svakom putovanju ili eskurziji morao sam se slikati pokraj spomenika NOB-a ili nečega što ima veze sa Jugom. Mnogo toga sam tada hteo obići ali nije se imali para. Vikendom kada izađemo znamo imati razne rasprave pa tako i na temu politike. Tu smo se nekako drug Villy i ja uvek slagali. Ne znam kada ali jednom prilikom drug Villy mi je napomenuo da je njegoć ćale (drug Dražen) predsednik saveza antifašističkih boraca i antifašista za grad Vukovar i da ako hoću može da me učlani. Prošlo je određeno vreme i ja sam se učlanio. Službeno sam postao drug Johnny. Nedugo zatim Villy mi je javio za nekakav odlazak u Bolman na 65. godišnjicu istoimene bitke. Prvo nisam ni znao gde je Bolman a kao drugo u tom trenutku nije bilo ni bitno. Samo sam pitao Villy-a ide li i on, jer ako on ide idem i ja. Drugačije je to kad negde idete sa svojom generacijom a drugačije je kad idete sa 2 puta ili 3 puta vašom generacijom...
Odlučio sam ići i tako kreće moje prvo pionirsko putovanje.
Prvo pionirsko putovanje:
Drug Villy mi je rekao gde da dođem i u koliko sati. Znam da je bila subota ranije ujutro. Sunce je već izašlo i postajalo je vruće. Ja sam se znojio a mogu misliti kako je bilo Villy-ju ispod one "bambi" kože kako ju je on zvao. Konačno na stanicu po nas je došao kombi u kojem je već sedeo jedan stariji drug, rado bih vam spomenuo njegovo ime ali zaboravio sam istog momenta kad se čovek predstavio jer bjah veoma uzbuđen oko čitave stvari. Drug Villy na poklon mi je dao par broševa da se nakitim. Titov potpis, Tito, štafetu i još jedan sa pticom i nekim slovima. Naravno stavio sam ih ali nažalost na idućim putovanjima izgubio sam potpis, jebiga moraju modernizovat to, lako se gubi, neko dugme sa druge strane ili nešto...
Pokupili smo ostalu old school ekipicu i krenusmo prema Bolmanu. Nedugo nakon što smo krenuli pitao sam gde je taj/to/ta Bolman i koliko ima do njega? Vozač je bio dobro raspoloženi mršavi čikica srednjih godina i fino je odgovarao na postavljena pitanja. Onda je počela stara ekipica da priča, "Ja sam bio u Bolmanu još davne neke neke godine" preko "Moja pokojna tekta Milikica se udala za Stevana iz Bolmana" i "Čuo sam da u Bolmanu ne živi ni pola ljudi ko prije rata.." do moje i Villy-jeve koju nismo izrekli ali smo mislili "A pizdu materinu pa di je taj Bolman?"
Kako smo se dosta vozili i smejali matorcima zapamtio sam najjaču foru:
Dakle vozimo kroz neko naselje, ništa posebno. Kad sa neke ćuprije izlazi klinac na biciklu, sve nespretno pa mu treba pola trake da skrene, siroto dete...I tu vozač skonta klinca, na brzaka se odmakne na drugu traku i nešto promrmlja. Na to će neko od oldschool ekipe: "Jaoj mali jebem ti babu, gledaj di voziš!"
Neko drugi: "Pa što babu?"
Onaj prvi: "Kako pa što babu, njegova mama mi može biti ćerka! "
To dokazuje da matorci ipak imaju morala u svojim psovkama.U tom trenutku Villy i ja smo pukli i dobro zapamtili foru. A sad kako je zapisana nije zaboravljena. Nadalje smo putovali i konačno stigli do spomenika gde je bilo polaganje venaca. Zatim smo išli u neko mesto jako jako blizu mađarskoj granici pa smo i tu položili vence. Došli smo u Bolman i tu smo bili odlično primljeni. Snaše kako je Villy zvao sve žensko što hoda bile su veoma ljubazne. Sad ne sećam se jesmo li prvo jeli ili gledali program a nije ni bitno sad toliko. Program je bio ok, malo istorije, preko užičkog i zgodnih mladih snaši, do kozaračkog kola i govora predstavnika opštine/naselja i predstavnika anfifašističkih udruga. Ručak je bio odličan, svinjetina i kupus, kolači, pivo i vino. E da. U svom tom ručku omeo nas je drug Bubalo (tata od druga Nemanje). On je za novosadsku televiziju došao da poprati događaj pa eto ako možemo da i mi mladi kažemo koju. Ajd kakvi bi mi to bili drugovi da ne pomognemo drugu i veličamo vrednosti antifašizma. Nakon obavljenog snimanja ubrzo smo išli kući. Puni dojmova i premazani znojem vratili smo se u rodni grad. Tu se održavala neka skejbord/mali bicikli fešta što smo malo gledali dok nismo razradili planove za veče...
Sledi nastavak. Jasenovac i Kumrovec.
Smrt fašizmu - sloboda narodu!
Post je objavljen 01.06.2010. u 14:43 sati.