Nepotrebna bruka
Vjesnik 2010-05-28
Samo su nedovoljno obaviješteni iznenađeni, osobito silinom sukoba dvojice najrazvikanijih hrvatskih znanstvenika, koji pretežno rade u svijetu. To su: prof. Miroslav Radman, savjetnik Vlade Republike Hrvatske, dopisni član HAZU-a (od 1992.), član Akademije prirodnih znanosti u Francuskoj (od 2002.), ravnatelj Mediteranskog instituta za proučavanje života, itd., te prof. Ivan Đikić, trenutačno ravnatelj dvaju instituta u Frankfurtu.
Hrvatska ima bitnijih problema u znanosti od navedenog sukoba dvojice znanstvenika koji se »ne skidaju s pozornice«. I skreću pozornost s istinskih problema hrvatske znanosti i Hrvatske u cjelini na nebitne probleme. Na žalost, ne od danas ili jučer, nego dulje vrijeme.
Podsjetio bih na članak u »Vjesniku«, koji su potpisali četvorica znanstvenika: akademik Stjepan Gamulin, prof. dr. Matko Marušić, akademik Vladimir Paar i ovaj autor (18. lipnja 2004.). Kako je članak »Zašto prof. Radman podcjenjivački govori o hrvatskoj znanosti« dostupan na mreži, samo neki dijelovi.
Priča s Medlisom je prastara, vuče se još od 1980. Prof. Radman dobio je na uporabu prekrasnu vilu »Dalmacija«. Republika Hrvatska i Grad Split uložili su nemala sredstva. I sada 2010. ovakva bruka.
Tada smo napisali, među ostalim, i sljedeće: »No, potpuno je jasno da takav institut ne bi ni u najmanjoj mjeri mogao biti - Radmanov ili čiji drugi privatni posjed. On ne može pripadati nikome drugome nego hrvatskoj državi. To bi bilo najbolje postići njegovim uključivanjem u sustav Sveučilišta u Splitu - uz odgovarajuću upravnu, znanstvenu i kadrovsku autonomiju. Tada bi Institut izravno i sustavno osnažio sva hrvatska sveučilišta. Pripadanje sveučilištu, tradicionalno demokratskoj, liberalnoj i otvorenoj ustanovi, olakšalo bi suradnju i s ostalim hrvatskim sveučilištima i drugim ustanovama u zemlji i svijetu. Takav bi ustroj olakšao uključivanje gostujućih znanstvenika u nastavu dodiplomskih i poslijediplomskih studija, promicanje zajedničkih istraživačkih projekata, izradbu i obranu doktorata, njihove izbore i drugo.«
Treba citirati i ovu misao. »Predlažemo da, možda također u "Vjesniku", ministar dr. Primorac objavi dokumente o dogovorima o Institutu, a dr. Radman svoje konkretne mogućnosti za preuzimanje njegova vođenja i rada. Pravo je javnosti imati uvid u etičnost svih aspekata znanstvenih projekata koji će se provoditi na Institutu. Probleme ćemo riješiti kada im bez straha pogledamo u oči: dorasli smo im svojim znanjem, razumijevanjem i zajedništvom, a nadasve sviješću o važnosti toga projekta.«
Tih godina prof. Radman uživao je sve moguće povlastice. Sjećam se emisije kada sam gostovao u emisiji HTV-a, »Život uživo« 10. siječnja 2006. Sugovornik je bio svojedobni predsjednik Upravnog vijeća Medilsa, akademik V. Silobrčić. U emisiji nisam smio ništa kazati o problemu tog instituta, jer njegov »vlasnik« nije nazočan. A kada sam pogledao snimku, vidio sam da su mi iza leđa trajno vrtjeli upravo »njegov lik i djelo«.
Upravo pripremam referat za Devete bioetičke dane u Malom Lošinju. O tome ću napisati nešto više idućom zgodom. U osnovi je analiza jesu li gospodarski i osobito društveno, prihvatljive ideje o »eliksiru mladosti« i kome su namijenjene.
Ponavljam, hrvatska znanstvena zajednica se mora uozbiljiti. Želi li izaći iz postojećeg stanja, moraju pridonijeti i hrvatski znanstvenici, ponajprije u zemlji. A takvu pomoć onih koji ne znaju kamo više pripadaju, pa izvode medijski potpomognute radmanijade, ne trebamo.
Jedino me brine što ako odu sudionici ove rasprave iz Splita. Trebalo bi za znanost u cjelini, ali i ostale dijelove duhovne kulture, sačuvati tu prekrasnu zgradu.
Igor Čatić, Zagreb
---------------------------------------------------------------
Novi list 25. svibnja 2010.
ODJECI S LOŠINJSKIH DANA BIOETIKE: ZAUSTAVITI PROCES STARENJA I POTAKNUTI OBNOVU STANICA U REŽIJI BOGATIH
Kako doživjeti 150 godina?
Bogati i moćni odredili su ciljeve istraživanja za potrebe produljenja njihovih života, a sve to na račun siromašnijih, nemoćnijih, slabijih, navodi dr. Igor Čatić. Stvarne odluke donose oni koji imaju dovoljno novaca za život od 150 godina
Ira CUPAĆ MARKOVIĆ
Prof. dr. sc. Igor ČatićPotraga za »napitkom« ili »biljkom« što će osigurati vječnu mladost i besmrtnost drevni je san, gotovo konstanta ljudske civilizacije. Produžiti ljudski vijek pitanje je koje zaokuplja oduvijek, od znanstvenika, religija, pisaca, do nadriliječnika, varalica, šarlatana. Potraga traje, a sve je više znanstvenika koji najavljuju da bi uskoro mogli živjeti preko 120 pa sve do 150 godina. Ima i onih koji tu granicu pomiču još dalje i tvrde da će za tridesetak godina biti dostupna terapija kojom će se zaustaviti procesi starenja, potaknuti obnova stanica i izazvati efekt fizičkog pomlađivanja.
Što je u međuvremenu s društvenom provjerom medicinskih i gospodarskih ciljeva, pitanje je koje već duže vrijeme postavlja prof. dr. sc. Igor Čatić, a postavio ga je i na 9. Lošinjskim danima bioetike, međunarodnom simpoziju koji je nedavno održan u Malom Lošinju.
Prof. Čatić, naime, upozorava da bi nastavimo li bez društvene provjere medicinskih ciljeva, zdravlje pojedinca moglo rezultirati bankrotima država. Takav je zaključak izveo prvi put 2003. godine nakon što je sudjelovao na skupu američkih plastičara pod nazivom ANTEC, u Nashvillu. Tamo je iznesen podatak da je američka plastičarska industrija s 1,5 milijuna zaposlenih, 2002. godine ostvarila prihod od oko 400 milijardi američkih dolara. Po tom prihodu bila je na četvrtom mjestu. Istovremeno su troškovi zdravstva u SAD-u te godine bili rekordnih, jedan bilijun, dakle milijun milijuna američkih dolara, s projekcijom da će do 2011. godine doseći 2,7 bilijuna USD!
Uz ove podatke, novi povodi za postavljanje pitanja društvene provjere medicinskih ciljeva za prof. Čatića su najave člana Akademije prirodnih znanosti u Francuskoj i dopisnog člana HAZU, prof. dr. sc. Miroslava Radmana o potrebi produljenja ljudskog života u trajanju od 110 do 150 godina. Drugi je bio povod, podatak da se za jednog bolesnika u Hrvatskoj za lijekove godišnje plaća četiri milijuna kuna, što je oko 80 prosječnih godišnjih neto osobnih dohodaka u gospodarstvu Hrvatske.
– Već sada su zdravstveni sustavi pred gospodarskim slomom. Pitanje koje sam postavio još 2001. glasilo je, kako
Prioritetna istraživanja – produljenje života
Produljenje trajanja života, najvjerojatniji je odgovor na pitanja zašto su to prioritetna istraživanja i sad se postavlja pitanje tko je odredio taj cilj i s kojom svrhom, budući je to povezano s procjenom ukupnih životnih troškova ljudskog bića, posebno u svijetlu sloma mnogih mirovinsko zdravstvenih sustava, naglašava dr. Čatić.
Troškovi i prije rođenja
Troškovi ljudskog bića mogu biti visoki i prije rođenja, dugotrajno ležanje u svrhu očuvanja ploda, umjetna oplodnja. Dijete treba pripremiti za profesionalni život. Sve su zahtjevniji poslovi za koje treba osposobiti novi naraštaj, pa ti troškovi trajno rastu.
u radnom vijeku koji traje 25 ili 35 godina zaraditi za životni vijek trostrukog trajanja. Očito je da generacijska, ili bilo kakva druga solidarnost, više neće moći podnijeti sve veće troškove kvalitetnog, a sve duljeg života. Legitimno je pitanje pridonosi li suvremena medicina boljitku svih ili samo nekih? Koliko tehnizirana zapadna medicina povisuje troškove životnog vijeka ljudskog bića?
Naime, zahvaljujući tehnici, uz doprinos farmaceutske industrije došlo je do bitnog produljenja životnog vijeka. To ima za posljedicu da trajno rastu ukupni troškovi ljudskog bića, a često se pritom zanemaruje da medicinski troškovi mogu biti visoki i prije rođenja, navodi prof. I. Čatić pa dalje pojašnjava kompleksnost problema sveprisutne, gotovo panične potrebe za produljenjem života:
– Metamedicina je sveobuhvatna znanost o isprepletenosti medicine, gospodarstva i društva. Istraživanja u okviru prirodnih i ostalih znanosti u službi medicinskih znanosti te njihovo pretvaranje u visoko profitabilne medicinske i farmaceutske proizvode, postala su diljem svijeta najvažnijim područjem djelovanja znanstvenika i u njih se ulažu goleme sume novca.
Istodobno u praksi, zapošljavanjem samo mladih, realni radni vijek pojedinca sve je kraći. Ljudi žive sve dulje. Stoga se razdoblje po završetku profesionalne karijere produljuje. U tom razdoblju osobito rastu troškovi liječenja i njih netko treba platiti.
Iz sveukupnog se nameće zaključak, da su bogati, moćni, nasilni odredili ciljeve istraživanja za potrebe produljenja njihovih života, a sve to na račun siromašnijih, nemoćnijih, slabijih, navodi prof. Igor Čatić i zaključuje da im u tome pomaže dio znanstvene zajednice, posebno u konceptu država-sveučilište-gospodarstvo i to po principu, da gospodarstvo koje ostvaruje goleme profite ulaže u ono što oni žele, a ne što ljudima treba. Pri tome je nezaobilazna uloga političara, budući oni donose formalne odluke, dok stvarne odluke zapravo donose oni koji imaju dovoljno novaca za život od 150 godina.
hvala gospodinu čatiću,
borivoj
Post je objavljen 01.06.2010. u 08:15 sati.