Svijet joj je izmakao pod nogama. Dugo nakon toga je još uvijek razmišljala o toj činjenici. Ona - sotonino dijete. Utijelovljenje Vraga samog. Sve se počelo uklapati. Ali zašto ona?
Nakon nekog vremena prestala se zapitkivati. Nikad joj se ništa dobrog ne događa. Prati ju samo zlo. Nije mogla više vjerovati da Bog postoji i da će ju spasiti. Na bilo koji način će trunuti - u najboljem slučaju u paklu, što nije ništa bolja utjeha. Zašto da onda žali za ičim? Kad može raditi bilo što s istim posljedicama, zašto da ne nastavi svoju osvetu? Za nju ionako nema spasa. Počela je svoje pohode po svijetu sijući gnjev i kaos. Nije bila sretna, ali zaključila je da za nju nema drugog riješenja. Nakratko se tješila lijepim stvarima koje je željela i koje je mogla imati. Ipak, kad god joj je bilo teško znala je promrmljati: "Bože, pomozi mi." Nasmijala bi se sebi i svojoj glupoj navici, znajući da nema nikakve svrhe ni značenja u tim riječima.
Godinama kasnije, čameći u nekom skladištu, u nekom gradu, u nekoj državi, prije no što se spremala pred jutro izići, opet joj je preko usana preletila stara mantra. Gotovo se lupila po glavi, govoreći sama sebi - neće ti pomoći jer ga nema.
Već je bila gladna. Ukrast će nešto putem. Skladištara je pustila na miru, iako je bila željna akcije, i unatoč tome što je sendvič koji je stajao na njegovom pultu izgledao prezamamno. Strasti su se previše rasplamtjele sinoć, i morala je spašavati živu glavu. Jadan čovjek, gotovo je platio zbog toga. Ali izvukao se, gad sretni. Zašto ona nije mogla imati takve sreće? Zašto baš ona?
Izlazila je van, oprezno provjeravajući da vani nema opasnosti. Zrak je bio čist. Mora pobjeći iz ovog grada. Ovaj put se predugo zadržala i stvari su izmakle kontroli. Polako je počela koračati ulicom u zoru, krajičkom oka provjeravajući vrebaju li kakve opasnosti iza nekog ugla. Bilo je mirno. Valjda su svi umorni, pa treutno spavaju. Jadni ljudi... Što im je sve priuštila... Ma da! Jadni! A kaj je s njom?
Odjednom je iza ugla dotrčao neki pas. Lutalica. Svi su trenutno bili lutalice, jer ljudi trenutno nisu bili sposobni brinuti se o njima. Podigao je glavu prema njoj, i počeo bjesomučno lajati. Iako ga je preklinjala da prestane, on je samo nastavljao, sve glasnije i glasnije. Privukao je pažnju još nekoliko drugih pasa, koji su isto došli i počeli lajati na nju. Shvatila je da je u gadnoj nevolji i počela se udaljavati, ali glasan lavež je privukao i ljude koji su u nevjerici gledali što se događa. Tada je netko iz rastuće mase povikao: "Ona! Ona je kriva za sve!" Obično su takve situacije od neutralnog promatrača odmah osuđene kao lov na vještice, a ljudi smatrani glupima. Razlika je što je ovaj put ona doista krivac. I iako ju nitko ne bi osudio inače u normalnoj situaciji, jer je nezamislivo da jedna mlada djevojka ima nekakve veze s ovom ukupnom slikom, sluđenim ljudima je malo trebalo da prijeđu granicu normale i osude nekoga za nešto jače od sebe, nešto nenormalno, nešto nesvakidašnje. Ovo nije normalna situacija. Zašto bi inače nekoliko pasa okružilo jednu osobu, i bez vidnog razloga lajalo na nju? Stvari se nisu razvijale u njenu korist. Kad je vidjela da su je počeli poprijeko gledati shvatila je da se neće moći obraniti riječima. Počela je bježati! Razjarena masa ju je počela goniti, i uz sav beton i tehnologiju koja ju je okruživala, imala je osjećaj da je u srednjem vijeku. Potrčala je niz ulicu svom brzinom, i svom snagom. Znala je da to neće biti dovoljno, jer nije dovoljno brza ni izdržljiva. Morat će ih nadmudriti. Razmišljala je o različitim strategijama u trku. Otrčala je u prvu zabitu uličicu koju je vidjela. Iz nje u drugu uličicu. Nije znala kamo točno ide, ali nije bilo važno. Neće im moći pobjeći, pa je odlučila pronaći skrovište. Nije ga pružala ni ova ulica. Ni slijedeća. Čula je ljude iza sebe. Nije se htjela okrenuti da ih vidi. Bojala se. Još uvijek je trčala. Vidjela je još jednu skrivenu uličicu, ograđenu daskama. Preskočila je visoku ogradu, ni sama ne znajući kako. Sad ju je pokretao čisti adrenalin. Nije više osjećala ni umor. Ovo je bilo čisto preživljavanje, njegova sama iskonska srž. Osluhnula je što se događa iza nje. I dalje su ju slijedili, iako, po sluhu, manje njih. Vjerojatno su se razdvojili. Nije loše, ali ako će se razdvajati ovim tempom, neće imati nikakve šanse. Morala je nešto napraviti, i to brzo! Iako je dobivala polako na prednosti (ona je ipak imala puno više za izgubiti), to nije bilo dovoljno. Iza slijedećeg ugla vidjela je vrata. Pokušala ih je otvoriti, i uspjela je! Utrčala je u zgradu, ne gledajući ni kamo ulazi. Zalupila je vratima, samo da ju ne primjete. Znala je da udarac neće čuti od svih povika koji su bili namjenjeni njoj. Počela se skrivati unutra. Samo zbog nekoliko napuklih prozora, koji su propuštali svijetlost unutra, shvatila je da je u klaonici. Došla je gotovo do ruba grada. Smirit će se ovdje do večeri, i onda u mraku izići iz grada. Našla je neki skriveni kutak, i sakrila se tamo. Zaspala je gotovo čim je sjela. Bilo je jače od nje. Prvo neprospavana prošla noć, a sad i ova potjera.
Probudila se u potpunom mraku, uplašena, ne znajući što se događa. A tada joj se sve vratilo. Ima sreće što je još živa! Netko ju je mogao naći dok je spavala. Isti tren je počela smišljati kako će izaći iz grada. Morat će se držati sjena, morat će biti neprimjetna. Polako je otvorila vrata. Činilo joj se da je mirno. Polako je izašla, i po planu se držala sjene. Odmakla je vjerojatno pedeset metara prije no što je čula prve korake. Znala je isti tren da su je čekali u zasjedi, samo su čekali da netko potvrdi da je to ona. Nastavila je trčati. Imala je osjećaj kao da i nije spavala popodne. Kao da je nakon što je zatvorila ona vrata samo nastavila trčati. Bio je mrak i teško se orijentirala. Nije poznavala ovaj grad još uvijek. Bila je tako umorna. Trčala je iz ulice u ulicu, slušajući kako ju prate. Nije pronalazila nikakvo novo skrovište. Čak joj ni mrak nije pomogao u tome! Rulja ju je nemilosrdno progonila. Uplašila se na tren, pomišljajući kako je ovo možda kraj. Izgubila je koncentraciju na tren, i pala! Bila je umorna. Nije se stigla ni uspraviti prije no što su je sustigli i okružili. Gledala je u njihove oči koje su sjajile životinjskim sjajem, i shvatila je da je ovo doista kraj. Nije mogla nikamo, i ostala je mirna. Imala je osjećaj kao da je to u redu. Kao da je cijeli slijed događaja oduvijek vodio ovome. Kao da se to treba dogoditi. Od trena kad ju je majka zatekla u sobi kako čita njen dnevnik, otkad je pobjegla od kuće, otkad živi ovako. Imala je osjećaj da se ovo treba dogoditi. Ta misao ju je umirila. Gledajući prvu dovoljno hrabru osobu divlja pogleda kako zamahuje pajserom prema njoj, pomislila je "Konačno", i sklopila oči.
Post je objavljen 31.05.2010. u 21:32 sati.