Pregled posta

jedan od mnogih.

no.386

Tramvaj je prepunjen ljudima i kao obično stojim tako da ne moram nikome gledati u oči. On stoji ispred mene a između nas se ispriječila plavuša kratke kose. U tom trenu još ne znam da On nju poznaje. Tramvaj stane. Ljudi kao jedno tijelo lagano se zaljujaju naprijed pa natrag, kako to već ide pri djelovanju sila. Bitne su mi samo njegove smeđe oči, smiješim se, smijem, umirem od smijeha baš kao u svakoj ludoj vožnji kada se tako vraćamo iz našeg drugog doma.
Plavuša kratke kose podigne ruku i dotakne njegovo lice. On odvrati pogled sa mene, prekine našu uigranu rutinu.
Nagne se prema njenom licu i usred tijelima napunjenog tramvaja on je poljubi.
Poput nesreće koja je grozna sama po sebi ali toliko privlačna za gledanje iz tako neposredne blizine, iz lože koju nisam željela promatram kako se ljube a u meni se zapali vatra tolike ljutnje da sam odjednom na ulici.

Stojim ispred ulaza u veliku zgradu jer tamo smo svi. On mi prilazi, osjećam, sa nekom pričom o toj plavoj djevojci ali ja ne želim slušati.

Odlazim. On stoji. Mrzim samu sebe u tom trenu. Što sam povjerovala njegovim pričama a još više, ono iskrenije, da nisam ono što on želi.





Post je objavljen 31.05.2010. u 21:28 sati.