sjedim u katamaranu i putujem. baš razmišljam kako volim putovat. baš razmišljam koliko puno ljudi voli putovati. i kako često ljudi to kažu. razmišljam kako ljudi često nemaju vremena ni novaca za svoje želje. razmišljam kako ljudi onda izmišljaju i domišljaju kako lakše i kraće ugoditi istima. pa razmislim i tako smislim nešta šta još nisu.
uskoro će ti ljudi sjediti u svojim uredima. sjediti će pokraj zidova, a zidovi neće više biti žbuke, a ne, biti će screenovi od poda do plafona, a na njima njihova putovanja.
evo na primjer upravo uz kavu će se ukrcati na brod, napuštati split, kretati se prema braču put ancone a odredište će biti rim. trajati će put fino punih osam sati...kao i radnih,i dok će jedan knjgovođa u svojoj kancelariji knjižit i knjžit i dignut će pogled ulijevo...a ono na lipom brodu, lipšem od titanica, s tri ajkule u pratnji i sirene droce morske, gusarom za kapetana, jedrima mirišljavima kao da su tek iz veš mašine izašla a kormilom velikim kao ringišpil u lunaparku. onda će doć u rim a šta će tamo radit, a je, pa neću im ja govorit, nek si radi svako šta hoće. al pretpostavljam da će nakon toga ugasit kompjuter, otići kući i reći, mio amore, mio, kaco štraco, jubavi,srećo, srce, nesrećo, bia san do rima, i posal dogovoria, bacia šolde u fontanu di trevi i dug i sretan život nam zaželia.
praktična putovanja koja ne umaraju puno, nisu skupa a možete vidit cijeli svijet. gledati, slušati, učiti i uživati. samo se morate odreći svega taktilnog, kao i shopinga, hrane, pića, seksa i gospodična mački slična.
Post je objavljen 31.05.2010. u 14:15 sati.