U subotu popodne sjedosmo u auto i zapalismo za BIH. Nakon otprilike sat vremena eto nas u Hrvatskoj Kostajnici. Ondje parkiramo i prijeđemo most preko Une i nakon mosta još kojih desetak metara evo i graničnog prijelaza. Una je jedna od meni najljepših rijeka, zelena, čista i brza. I vidjesmo ljude kako se već kupaju. Iako je dan bio topao, ipak sam se naježila na pomisao o kupanju. I tako uđosmo u BIH (mi na osobnu, sinčić na putovnicu). Tržnica s robom, nekoliko trgovina, pravoslavna crkva, džamija... park s mramornim spomenikom na kojem na ćirilici piše: 'Svim palim borcima u Otadžbinskom ratu'. Priznajem, slovkala sam, ali još je uvijek nisam zaboravila (ćirilicu). Inače, ovo je Kostajnica, negdje piše samo tako, negdje Bosanka Kostajnica, a negdje bome i Srpska Kostajnica... pa sad, tko bi ga znao koje joj je pravo ime. Na tržnici, ali i u trgovinama i kafićima primaju kune kao da su njihov novac. Bez problema. I kusur vraćaju u kunama. Omjer – jedna konvertibilna marka (KM) četiri kune. U trgovini kupila dvije gotove juhe (našla one bez sastojaka životinjskog podrijetla, piše – posno), sok i 200 grama štapića od integralnog brašna, sve za 12 kuna.
Onda sjedosmo u kafić. Ja dobila prljavu čašu. Na dnu nešto kao skorena kajgana. Onda moji dečki moraju na ćevape. Vele – kako bi to prošlo doći u Bosnu, a ne pojesti prave ćevape. I sjedosmo, ja opet dobila prljavu čašu, nekakav peršin na stjenki. Oni dobili ćevape, a ćevapi veliki i k tome ih ima zbilja k'o drva. U meniju sve meso do mesa, mesa k'o drva. Od nemesa napisani šampinjoni, pomfri i salata. Ali, veli konobarica s brkovima i lijepim zubima, nema ni salate ni šampinjona. Tako ja dobila pomfri, ali još uvijek mi upitnik nad glavom. Od tri vilice, jedna prljava. Nešto skoreno na njoj. Ali, vele moji dečki, ćevapi najbolji na svijetu.
Bez Kineza ne može pa tako ni ovdje. Tako vidjeh jednog kako sjedi u svom džipu, jede piletinu i kosti baca van kroz prozor (da, na pločnik). U kineskoj trgovini sretosmo par Zagrepčana (barem bih rekla po naglasku), žena se bezuspješno pokušavala cjenkati s Kinezom. Račun 55 kuna, a ona bi mu dala 50. Al' ne da se Kinez i gotovo.
U predvečerje se vraćamo opet preko lijepe Une. U vrećici nekoliko majica i par paketa keksa s integralnim brašnom. Zbogom, Bosno.
Post je objavljen 31.05.2010. u 08:51 sati.