Marketing
Radni kamperski dani
Dinamični dani u Kampu postaju još dinamičnijima. Raspoloženje se popravilo zadnjih dana. Danas skoro pa zeznula turiste za osobnu, jbg., tko radi taj i griješi no sreća brzo su se vratili tako da nije bilo nikakvog upisa u knjigu žalbe ili nešto slično. Polako upoznajem različite profile ljudi, od onih koji se na sve žale do onih kojima je sve divno i krasno. Jednima smeta jedno, drugima drugo, jedni mjesto proglašavaju rajom, drugi prijete policijom, zanimljivo u svakom slučaju. Mogu reći da mi je zapravo drago što sam primorana na svakodnevnu komunikaciju s ljudima jer mi ljudi i nisu najdraža bića u nekim situacijama, uvijek sam bježala od ljudi, a sad sam im na usluzi, kako divno ha?). Valjda je to život, snađe te ono čega se najviše bojiš, baš kao i današnja grmljavina, stvorila se niotkuda, a onda odjednom prošla, za sada. Izgleda da će tako nešto biti i sa poslom. Već vidim dane kad mi je sve super, a drugi odjednom crnjak, to je tako valjda u životu i što se prije naviknem to će mi biti lakše. No, na dobrom sam putu ka privikavanju. Ono najbitnije- polako oglušavam na određene situacije, danas me ni bahati Slovenac nije izbacio iz takta, možda malo Bosanac, ali, kao, zemljaci smo pa mu je oprošteno, no još ću ja očvrsnuti:)
Uz ovakav zalazak neke stvari je definitivno lakše preživjeti
I dalje sam fascinirana određenim ljudima oko sebe, slažemo se odlično, a nadam se da će tako i ostati, dok s drugima i ne ide sve glatko, ali onda volim reći- problem je u meni. Dok sam s nekima fascinirana s drugima sam pak manje, još jedan sastavni dio života. Štošta se dogodilo zadnjih dana, imam osjećaj da bi blog napokon mogao živnuti, čisto da se jednog dana mogu podsjetiti na moje prve radne dane u kampu i situacije koje su me nekad dovodile do ludila, ali uglavnom i dalje sve funkcionira bolje nego što bih zamislila prije 2 mjeseca kad nisam imala pojma gdje ću biti ovo ljeto i što ću raditi. I tako slušam danas kolegicu kako je primljena u našu firmu, nešto slično kao i ja, to ti je to, tko bi rekao. Njoj je već nekoliko godina tu, a ja i dalje brojim mjesec i 10 dana, hm tko bi rekao i toliko;). Kad sam odlazila od kuće mislila sam da ću se možda vratiti nakon dana, tjedna, a evo me još uvijek čitava, mogu reći i zadovoljna, naravno ne uvijek, ali ide...
Pozdrav iz kampa Klenovice;)
Post je objavljen 30.05.2010. u 21:51 sati.