Marketing
Rušenje sadašnjosti
Julijana Adamović: »Konzerviranje«, zbirka priča, V.B.Z., Zagreb, 2009.
»Sadašnjost je ionako visjela u zraku. Bila je sigurna da je ne treba prerano rušiti«, zaključit će jedna od junakinja iz druge zbirke priča Julijane Adamović, i tako nam možda razotkriti mogući moto ove knjige. Rušenje sadašnjosti prerizičan je potez, iako mnogo toga ne valja, nije na svom mjestu i ne pridonosi osobnoj sreći, zadovoljstvu i samopoštovanju, bez toga što trenutačno imamo bilo bi možda još puno gore. A možda i ne bi? Za junakinje nekih od priča u ovoj zbirci doista ne bi, one će zaključiti kako je takvog sramotnog života ipak dosta, pa ga je bolje i naprasno prekinuti, naglim potezom srušiti, jer ionako je bio tek kula od karata pa onda ili krenuti ispočetka ili… konzervirati ono što je bilo dobro dok se nije pokvarilo.
Govori se o »sindromu druge knjige« kao opravdanju za tešku zadaću pisca koji se svojom prvom knjigom proslavio te stekao simpatije publike i kritike, pa mu je navodno puno teže s drugom knjigom ispuniti visoko postavljena očekivanja. Julijana Adamović je, prisjetimo se, pridobila veliku naklonost i simpatije svojim prvijencem, zbirkom priča Kako su nas ukrali Ciganima, za koju je prije dvije godine dobila i nagradu Kiklop u kategoriji debitantskih ostvarenja. Što se tiče zbirke Konzerviranje, sve teorije o »sindromu druge knjige« mogu se baciti u smeće, zaboraviti, poništiti. Druga je knjiga Julijane Adamović još bolja, još žešća, još iskrenija i još maštovitija nego prva.
Kako »ženski pogled« na stvari preobratiti u ljudski, općehumanistički pogled, tome će nas poučiti ova knjiga. Junakinje većine priča su žene, pretežito, oprostite na izrazu, sredovječne, i pred nama, čitateljima, one se rascvjetavaju u manifestacijama, osjećajima i postupcima koje naše zatucano društvo uglavnom pripisuje muškarcima. I u stvarnom životu, kao i u hrvatskoj »muškoj« književnosti, žena rijetko ima prigodu legitimno se poslužiti osjećajima, tjelesnim potrebama i strastima, a pogotovo seksualnim nezadovoljstvom kao vodiljom u svojim »javnim« postupcima. Ova je spisateljica za svoje junakinje prigrabila to pravo, i one ga nemilosrdno i bespoštedno koriste.
Time osvajaju ranije nedostupne prostore slobode, nipošto ne ugrožavajući slobodu drugoga, osim ako taj drugi nije, recimo, nevjerni suprug ili neka druga primjerena vrsta ljigavca čija krivnja u očima muškog, patrijarhalnog, šovinističkog društva najčešće uopće nije krivnja. Jednako se bespoštedno neke od junakinja odnose i prema drugim mogućim krivcima za pravce kojima je (s)krenuo njihov životni put, primjerice roditeljima, iako je tu malo teže pravovremeno spoznati stanje stvari, jer su odavno pokojni…
A opet, nimalo ideologije, nimalo dociranja i ni mrve soljenja pameti nećemo doživjeti čitajući ove priče, zato jer će nam u svakodnevici nesaglediv spektar ženskih ponašanja (nesaglediv zato jer takve stvari ne gledamo, nisu nam u vidokrugu, ne obraćamo na njih pažnju) u Konzerviranju biti predočen i kroz jednako nam nepojmljiv spektar psihičkih stanja ženskih likova, od onih sitnih svakodnevnih mahnitanja pa do dijagnoza koje zahtijevaju hospitalizaciju. Bjelodano je da ova autorica ne zagovara nekakav feministički »girls power«, već o svojim junakinjama govori s pozicije temeljnih ljudskih prava, među kojima je najdublje, najželjenije, ali počesto i najuskraćenije - pravo na ljubav. Uskraćivanje toga prava, i kada je žrtva u djetinjoj i kada je u odrasloj dobi, težak je ali neprepoznat i najčešće nekažnjen zločin, kroničan izvor nesreće i boli te uzrok svih iracionalnih i nehumanih ponašanja ovoga svijeta.
(Objavljeno u Glasu Istre, 14. svibnja 2010.)
Post je objavljen 29.05.2010. u 14:08 sati.