U zadnjem broju časopisa Tema pod gornjim naslovom objavio sam tekst do kojeg mi je jako stalo. Časopis je svojim papirnim životom osuđen na mali krug čitatelja pa mi se nametnulo da tekst objavim i na blogu jer ako dobijem makar i jednog čitatelja koji će zagristi za ono što tvrdim - tko sretniji od mene. Meni se, naime, žuri u budućnost. Kome nije puna kapa ove globalno i lokalno sjebane sadašnjosti!? Kao da smo u prvom svjetskom ratu ukopali smo se u rovove i ni makac. U mojoj je naravi da povremeno pokrećem revoluciju i evo sad je krajnje vrijeme da se napravi korak dalje.
Tekst ću podijeliti u više fragmenata pa će kao postovi nositi svaki svoj naslov. Svršetak je u početku, rekao bi Beckett. Zato, počnimo od onoga bez čega nas nema:
Povijest mozga
Do nedavno, da ne kažem do prošlog stoljeća, promjene su dolazile polako, gotovo puzeći, neke smo i zaboravljali jer su bile tamo negdje u pretpovijesti. Ne pada nam na pamet da slavimo Dan vatre u čast ljudima koji su ukrotili vatru. Prepustili smo mitologijama i vjerskim zapisima najvažnije korake koje smo kroz milenije svladavali pa je uobičajeno reći da se čovjek u srži nije promijenio, da je ubijao, pljačkao i bio u vlasti nagona jednako u početcima kao i danas, te da će isti biti i sutra.
Zaboravljamo da svaki od nas ima najsloženiji uređaj ikada i igdje viđen u poznatome nam Svemiru – mozak. Usprkos toj činjenica mi u školama i dalje drilamo jadne učenike s golemim bankama podataka koje bi ga, naivno vjerujemo, mogle poučiti kako da se kreće kroz život. Nije nam ni na kraj pameti, divnog li paradoksa, da uvedemo kao glavni predmet u sve škole – povijest mozga. Evolucija – to smo mi! Svi smo mi - evolucija!
Stvari se sada zbivaju brzinama munje. Gotovo svi smo uguglirani pa Veliki brat nije prisutan samo u televizijskim rezervatima nego svaki od nas ima bar jednog nevidljivog Velikog brata koji s punom pažnjom brine o nama. U golemim bankama podataka bilježi se gotovo svaki naš koračić s posebnim osvrtima na iskorake. Na ognjištima drva su pri kraju. Piščeva imaginacija orvelijanirala je budućnost u kojoj upravo živimo. Bog profit zadovoljno trlja ruke ne sluteći da će se i njegov smiješak uskoro zamrznuti. Nitko nije svjestan akceleracije promjena. Kao što nismo svjesni da dnevno prevaljujemo puste milijune kilometara gibajući se u našem zavičajnom sazviježđu jednako tako nismo svjesni zahuktalog kretanja na 3.2 milijuna kilometara neuronske mreže unutar našeg mozga. Nije dugo što smo shvatili da osim sadašnjosti postoje i neka druga vremena (prijelomni trenutak kojim smo se odvojili od svih tadašnjih životinjskih vršnjaka!). Sada se dovijamo najmaštovitijim usporedbama ne bismo li nekako ugurali u svijest dimenzije mikro i makro svjetova. Svjetlosne godine već pišu himnu nezaustavljivom ljudskom umu!
Post je objavljen 29.05.2010. u 11:44 sati.