Majka mi je rekla da ide s penzićima do metropole za nisku cijenu. Cijena je niža od povratne do ZGa, bilo vlak, bilo autobus. Rekla sam joj da mi javi dali ima još slobodnih mjesta. Bilo ih je. Iako radni dan, igrom slučaja bila sam slobodna taj dan. Pa rek'o: - Zašto ne?
Jutro, 9h. Polazak. Dolazim sa Susjedom, njenom kćeri te Majkom do mjesta polazka. Ugledam autobus. Automatski se nasmijem od uha do uha. Smijem se da ne plačem. Autobus je prastar! Oh, divno. Penzići i prastar autobus. Hej! Jesam li u filmu?
Jedva smo našle neko negadljivo mjesto s one strane na kojoj uvijek sjedim.
Pola žena se premješta na druga sjedala jer im je njihovo strgano. 2. po redu sam najmlađa osoba u busu. Ponijela sam si knjigu, i mp4 player. Bit će u redu.
Vraga! Mp4 nije bio dovoljno glasan, autobus je preglasan. Taj motor kak' je zvučao. Jedva čuješ sebe. A na zvučniku iznad mene Miroslav Škoro. No, uspijela sam pročitati jedno poglavlje.
Bake i bakice, žene i ženice, odlučuju da je povratak u 16h, a ne u 17h kako je bilo predviđeno. O divno! S Njim ću se vidjeti samo sat vremena.
Obišli mi taj Floraart 2x čak. Lijepo, divno. Svaka čast cvjećarima i kak' se svi oni već zovu. Ostala sam fascinirana. Samo me komentiranje Susjede i gledanje s visoka na neke prodavače užasno iznerviralo. Vjerujte mi, ja znam što znači ograničena osoba u najdubljem smislu te riječi.
Kad sam se odvojila s Majkom od Susjede da se nađemo s Majčinom prijateljicom, laknulo mi je. A Majčina prijateljica je odlična žena. Draga, dobra, na mjestu.
Nakon još jedne šetnje. Otišla sam s Majčinom prijateljicom do trga. U tramvaju mi je natrpala torbu onim besplatnim novinama: -Bake će biti sretne!
Trg. Nekih 10 min sam čekala s Majčinom prijateljicom. Draga žena. Užasno draga. A 10 min sam sama čekala. Eh. Sve muke su bile zaboravljene u Njegovom zagrljaju. Otpratio me nazad do busa. Kratko ali slatko.
Ušavši u bus, Majci sam dala da podijeli novine. Eh, imala je pravo Majčina prijateljica. Bake su uistinu bile sretne. Ili su barem ubile dosadu na cca 5min. Vrućina u busu je porasla. Prašina u zraku. Žeđ je neutaživa. Na zvučniku iznad mene Dražen Zečić. Put je, u ovom slučaju, predug.
Stali na piće negdje usput. Odlično! Baš mi se pio hladni Sprite, pa sam zbunila konobaricu naglasivši: -Ledeni Sprite. - Valjda je mislila da je to neka nova vrsta ledenog čaja. Pa sam se ispravila: -Sprite, ali ledeni, jel'. -
U busu, susjedinoj kćeri bilo dosadno pa se vrpoljila, puhala mi u vrat, smijala se k'o luđakinja. Kažem vam, ja sam s 10 godina bila pametnija i kulturnija. Mala nadodaje komentare u vezi busa i vozača. Tek tako, da bude u centru pozornosti. Pali joj. Svi se smiju. Prevrćem očima.
Zatim, kao šećer na kraju, pjesma neka zaštekala, prvih 10sec se konstantno ponavlja. I tako nekih 10x za redom. Vjerovali ili ne, jedina sam koja je to primjetila. Pa sam se zapitala dali haluciniram! No munjevitom brzinom sam izvadila mp4, otpetljala slušalice što sam brže mogla, i pustila najžešće što imam. Pomoglo je.
Dolazak doma oko 17:45h. Ima i dom neke prenosti. :)
Post je objavljen 29.05.2010. u 20:00 sati.