Nije mi jasno zašto izbornik Slaven Bilić za seriju prijateljskih utakmica perolake kategorije u reprezentaciju nije pozvao autora Pangee, moju malenkost. Da je pozvao Maroleta, ovaj bi ciklus imao barem nekakav smisao, točnije rečeno osobni smisao, i bio bi zbog toga, na ljestvici smisla jedan skalin poviše – besmisla. Upravo je besmisao, jedina imenica koja može opisati tri prijateljske utakmice hrvatske nogometne reprezentacije protiv nogometnih telesila - Austrije, Walesa i Estonije.
-Oni će glumiti Grčku i ostale (nevrijedne spomena) reprezentacije s kojima se susrećemo u skorašnjim kvalifikacijama, a sve su to jake reprezentacije, čvrste u obrani i dinamične u napadu. Bit će to prave provjere – pizdio je ludih Bilić u diktafon novinara kada se reprezentacija počela okupljati.
No svi smo vidjeli u što se je pretvorilo to okupljanje reprezentacije. Mene je osobno posjetilo na 91. i Hrvate koji su tada bježali iz JNA. Samo je jedna bitna razlika među hrvatskim jugoslavenskim vojnicima i hrvatskim nejugoslavenskim nogometašima. Ove se prve ne može nazvati dezerterima, dok su ovi drugi, pravi udžbenički primjer bežanije od nečega što bi im trebalo biti svetinja. Skupili su se oni tako u vojarni Čatež da propucaju Austriju koja se pravi Grčka, Wales i Estoniju, Bilić im je po uzoru na vojničinu Eastwooda dao instrukcije kako će i gdje pucati, zamišljeni reprezentativci su slušali, glumljeli napaljenost, davali izjave za medije kako će oni, koji su Uvijek vjerni, braniti ugled Domovine na prvoj liniji fronte neodlaženja na Svjetsko prvenstvo, no ubrzo im je sve to skupa – jebeno dosadilo.
Ono jebiga, počelo ljeto, lijepo vrijeme, pičke se skinule u minjake, puštaju se narodnjaci na sve strane.
-Koji kurac radimo u ovoj slovenskoj vojarni? – upitaše se međusobno hrvatski reprezentativci i preneraziše kako suludo troše svoje dragocjeno vrijeme - Jest lijepa gesta generala Markovića i zastavnika Srebrića da nam o trošku poreznim obveznika financiraju kupanje u bazenima, prženje u saunama, opuštanje švedskim i tajlandskim masažama, ali nama je ovdje dosadno i ne stoji nam se. I točka, i to ne bijela.
-Da bar idemo u Južnu Afriku, imali bi što radit, recimo, mogli bismo se razmetati izjavama, a opet s druge strane stvarati alibi za neuspjeh, ali ovako brate, jebiga, nama se ne igra protiv ovih smiješnih likova, a pogotovo ne protiv Estonije. Što protiv njih uopće moramo igrati kad smo ustvari mi Estonija – nasmije se svježeoženjeni kapetan na svoju jebenu dobru foru o novim trenerkama Nike-a koje su dizajnirane tako da izgledaju svačije samo ne hrvatske.
Ali znali su oni da ih izbornik Bilić neće pustiti bez neke jake ispričnice, nije ih on pustio ni onomad u Ludnicu na cajke, ufilmao se budala da su ovo stvarno neke važne utakmice ili možda obmanjuje javnost. Razmišljali su tako uvijek vjerni hrvatski nogometni reprezentativci, a onda su jedan, pa drugi, pa treći, pa četvrti, pa peti, pa šesti, pa sedmi (jebote svi napadači dezertiraše), pa osmi, pa.....
-U pičku materinu hoće li tko ostati? – prepadne se Bilić dok mu je Petrić uručivao ispričnicu.
Bilić je uzme u ruke i stade čitati, a Petrić, dok se izbornik naginjao pred komadom papira, pomoli se Bogu na isti onaj duhovni način na koji mu se molio na Wembleyu kada se je zagrijavao prije ulaska na travnjak.
-Dragi Slavene, žao mi je što Vam se ovako kasno javljam, ali mislio sam da me Mladen koji je i inače onako vragolast, zeza. Naime, ispričavam Vam se što nisam poslušao Mladena koji mi je govorio da neće moći sudjelovati na početku moga tečaja zbog obaveza hrvatske nogometne reprezentacije i sad je nastao problem što nisam pomaknuo termin tečaja. Molio bih Vas da pustite (PLIIIIIIIIIIIIIIIIZZZZZZZZZ) Mladena iz kampa reprezentacije kako bi mogao sudjelovati odmah na početku tečaju. Prvi sat je najvažniji. Tu se uči kako motornom pilom procijepati ženu popola i ako Mladen to ne usvoji kasnije joj neće moći cijepati ni nogu, a kamoli glavu. Uz još jedne najsrdačnije isprike, lijepo Vas pozdravljam i nadam se da ćete uvažiti moju molbu.
Uz poštovanje
Christian Magic, mađioničar
Bilić ga tako pusti - možda ćemo protiv Grčke i trebati neki Petrićev mađionarski trik - naprimjer da prepila nogu Giorgosu Karagounisu, promisli izbornik, a Petrić stisne pesnicu, reče u sebi:Yeees i promisli da fala kurcu što odlazi iz ove kockojebine.
I tako ostadu Dujmović (tko je taj i gdje igra?), Pokrivači, Badelji, Buljati. I sad ona teorija s početka utakmice. Nazovimo da su badelji i buljati nogometaši kojima je to ujedno i zanimanje, što hoće reći da su profesionalci. Nastranu njihove nogometne vještine, ali tim je momcima cilj biti uspješan u onome čime se bave, kao što je uostalom i više-manje svima, pa ako pretpostavimo da će se oni ovim nastaviti baviti i dalje, njihove šanse za ponovno pojavljivanje u reprezentaciji (možda i u nekoj važnoj utakmici) ipak postoje, iako su male. Šanse Maroleta koji se profesionalno ne bavi nogometom da se pojavi u udarnoj postavi kockastih, uza sve njegove nogometne kvalitete, budimo iskreni, vrlo su male, bolje rečeno nikakve. Naravno ne želi on oduzimati badeljima i buljatima mukotrpno dezeterstvom stečen prvi nastup (možda i jedini), no njegova bi pušačka pluća poginula za pobjedu. Uostalom tako bi bilo i da se igra za govno, a kako ne bi za kad se igra za Hrvatsku. A Maroletu bi, za razliku od ovih što su istrčali na estonsku travu, jako bilo stalo da svojim unucima može pričati kako je upisao nastup za reprezentaciju. On bi se time ponosio suprotno dezerterima i ovima što su čekali da sudac napokon odsvira kraj u Tallinu, a krajnji rezultat bi najvjerojatnije bio isti. Oprostite, ne bi bio isti. Hrvatska za koju bih ja igrao dobila bi Estoniju.
Post je objavljen 27.05.2010. u 15:38 sati.