Marketing
9. dan - nedjelja 10.4. Harajuku, Deerhoof
Opet smo mrtvi umorni pa se odlučujemo ne dići rano. Kasnije idemo do Harajuku u nadi da ćemo sresti Elvise i cosplayere. Dolazimo na Harajuku, a tamo opći metež.
Gužva kao na dva Camdena uz nevejerojatan sadržaj dućana. Kupujem si crno bijelu kravatu na kockice. Na izlasku van iz Harajukua shvaćamo kako nije ni tako loše jer smo ipak u prosjeku viši za glavu od ostalih pa nam je izlazak iz ljudskog labirinta ipak malo manje klaustrofobičan.
Kroz nenormalnu gužvu dolazimo do mostića gdje je nekoliko cosplayerica koje poziraju mahnitim fotografima (pa i nama), a onda odlučujemo da ćemo Elvise potražiti poslije, a prije toga odlazimo prema Meiji hramu.
Šetnja do hrama se doimala kao sto godina, ali u hramu je jako lijepo (jesam li već rekao da Japanci imaju smisao za jako lijepo? i za jako kič?) i održava se neko shinto vjenčanje pa slikamo svu to kostimografiju, doduše, ne baš uspješno.
Lo piše molitvu na papirić pa malo čitamo tuđe molitve s drvenih pločica (drvena pločica za napisati molitvu - 500 yena/30 kn). Jedna od njih je samo potpis nekakvog grafitti crew-a. Na pola puta do cosplayer mostića stajemo u suvenir shopu gdje sam si kupio džepni sat s nekim ludim samurajem. Jako smiješan i fora. Oduvijek sam želio džepni sat. Nakon toga jedemo pizzu i spaghette. A naručili smo i edamame. Edamame je došao hladan, neslan i s dlakavim mahunama. Uz spaghette sam dobio i juhu. Popio sam ju, ali mislim da je bila pileća, iako smo nastojali precizno objasniti da ne želimo jela s mesom. Ne sjećam se doduše koji je okus pileće juhe pa nisam siguran. Nakon svega odlazimo tražiti Elvise, ali počinje jak vjetar i vidimo grupicu Elvisa u odlasku. U Yoyogiju ih nema, ali zato ima demo bendova.
Uglavnom podsjećaju na Tonija Cetinskog i Leteći Odred, ali na izlazu nailazimo na pravi i sasvim kvalitetan boy-band. Skockani Japančići pjevaju krasne R&B harme preko matrice. Saša, Tin, Kedžo & Suzuki.
Nešto kasnije odlazimo u Roppongi u Super Deluxe club gdje je koncert japanskih grupa OneOne i Oni. Super Deluxe je očito ironično ime jer naspram njega i Kset i Močvara izgledaju ko Lisinski i Zagrebačka Opera. I ovo je šala jer Zagreb nema operu, ipak je to pripizdina.
Oneone je grupa koju tvore japanka Satomi iz američke grupe Deerhoof čiji smo fanovi te članovi meni nepoznate japanske grupe Tenniscoats: Na koncertu prepoznajem da im je za bubnjevima Greg Saunier, suosnivač Deerhoofa koji u Zagrebu sviraju 26.4., a ja nisam još kupio karte pa me strah da ih ni neću naći. Razdragano pratimo koncert OneOne koji protiče u opuštenoj atmosferi uz Tokyo Ale.
Nakon što su završili sa svirkom zaustavljam Grega pa ćaskamo. On kaže da se veseli svirci u Zg i da pamti KSET kao jedan od najposebnijih koncertnih prostora i da su Satomi i on baš pričali o Zagrebu večeras prije koncerta. Oduševio se time što sam i ja iz Zagreba pa je reko da će me stavit na popis. Odlično, ako ne uspijem kupiti kartu. Nakon njih svira Oni (to je žensko ime) iz benda Afrirampo. Afrirampo je svojedobno također nastupao u Zagrebu, to je ženski dvojac koji je stvarao nevjerojatan noise, no ovo danas je puno mirnije, akustične kantautorske pjesme većinom havajske melodije. Nakon koncerta se ostajemo družiti s Gregom, nekim čudnim Novozelanđaninom, Englezom i dvije Japanke. Jedna od njih mi objašnjava da je na mom džepnom satu lik iz Kabukija. I kaže da Kabuki sad ne valja, kaže da je nekad bilo bolje i netko iz njene obitelji je bio Kabuki glumac. Živjela je 17 godina u Italiji i sve geste su joj "talijanske". Druga Japanka je veganska kuharica. Daje nam upute kako doći do restorana u kojem kuha u srijedu jer svaki dan kuha na drugom mjestu. Pijani glavinjamo do podzemne i u hotel. Suznih očiju od muke navijam sat za sedam ujutro jer sutra idemo prema Kyotu i Hiroshimi.
Post je objavljen 27.05.2010. u 09:27 sati.