Poslijepodne na kraju ljeta. Dvije škripave stolice na terasi, buka prometa negdje u daljini.
Izborani smo i klimavi kao stari kuhinjski stol. Još stoji, skuplja prašinu i sve što mu vrijeme donosi. Još malo, a onda će ga netko odnijeti na otpad. Ili nešto još gore. No, tako to mora biti.
Život nije bio baš tako loš... Ne zaključe li to gotovo svi? Čini se da ni tomu nema pomoći.
Vrijeme je... Vidimo se opet? Možda.