KLJUČ SI PRAVI PRONAŠLA
Sinoć sam stihove slušao
u koje si mladost sročila.
Hvala ti što sam kušao
tugu u pjesmi toj,
koju si vješto pretočila
u tih i skladan poj.
Tugu sam u pjesmi prepoznao,
prepoznao sam i život svoj.
Hrabrost je dušu otvoriti.
I ratnik nekad zaplače.
Ti imaš jako oružje
pred kojim se svatko predaje.
To osmijeh je tvoj široki,
koji iz duše izlazi
i sjetom bojani stihovi,
tihi i tako spontani.
I ja sam htio usnuti
na oblačić bijeli svileni
i dugo na njemu ploviti,
širokom nebeskom plaveti.
Ljestve sam u mašti gradio
ne bi li beskraj dokučio.
A što je oblačić svileni
doli hologram obični
il'fatamorgana u pustinji.
Kada bih ga dokučio
u maglu bi se pretvorio.
Onda sam oči otvorio
i najljepši san doživio!
Jer baš tada sam ležao,
na trave i cvijeća tepihu
pod ocvalim bagremom.
Miris se opojan širio,
a pčele su kupile nektara.
I cvrčak je šutio.
Bio je kao i ja očaran.
Jer pjesma mu nije dostojna
sklad božanski narušiti.
Ti si ključ pravi pronašla.
Znaj! Lopov treba hrabrosti
u stan tuđi zaviriti.
A ključ čaroban pjesnički
srca i duše otvara
i prodire do niti
osjećaja dubokih,
kao najtanje žice na harfi.
I može tugu podijeliti
i može radost darovati.
Zašto je pjesnik zaljubljen
u brezu koja ne rodi?
A jabuka ranim proljećem
ocvate cvijetom rumenim
i prije kraja jeseni
urodi plodom ukusnim.
Evo ti darujem stihove
koje mi je bog podario.
Jer stihovi su biseri
koji bi brzo potamnili
kad' bi ih za sebe sakrio,
a pristaju tvojoj mladosti
i kod tebe će sjaj sačuvati.
I želje ću ti darovati
neka te cvijeće mirisno nadahne
i u tvom vrtu neka cvate
i zahvalnim plodom rodi;
Piši još ljepše stihove.
A tek zbog pjesničkih ideja
nek' ponekad pod prozorom tvojim
procvjeta i orhideja!
Zorislav Vidaković
Post je objavljen 25.05.2010. u 23:03 sati.