Iz svilene tame Svemira
izronila sam blijeda lica
i praznog srca.
U mekoj tamnoj podlozi
ovog ranog jutra
ocrtavaju se konture mog lica
i zastajem prstima na trepavicama
ispod kojih su noćas
odletjele bijele ptice
putem južnih vjetrova.
Kažu da je
"najtamnije pred svitanje",
kažu i da nebo
ima boju čelika,
kažu i da je ljudsko srce
prepuno bola
zbog neuzvraćenih
odgovora sa Neba.
Ljudi svašta kažu,
a neki i lažu,
srce me nikad
prevarilo nije,
čak i kad u noći
gorke suze lije,
Znam, blijeda lica
i tužnog srca
još uvijek očekujem
odgovore sa Neba.