Niknula mladica
prostora treba
dok joj vršak sunce mije
ono nevidljivo
napreduje u tami
prodire u zemlju
crpi snagu za cvjetove
plodove
Njome mi se um smiješi
dok srce tumači
i njegov rast
kad je premalo mjesta
za novo oko
koje se u njemu gnijezdi
pa bolne otiske ostavlja
šireći se
Grijat će me jednom
poput ljeta
iako sad zimuje
izmjenjujući udah izdah
naprežući kožu mišice
proljećem oblikovano
urodilo jesen
Ljiljana Katić, 25.5.2010.
Post je objavljen 25.05.2010. u 18:34 sati.