Napustila sam ovaj blog u depresiji...
Nadajuci se boljem svijetlu u Velegradu...
Nadala sam se bajnim dostignucima, velikim izazovima, savrsenim prijateljima i divnim ljubavnim pricama...
Da li sam odrasla? Ostarila? Oslabila?
Ne znam...
Shvatila sam da su dostignuca onolika koliko ih sama visoko postavim...
I nasla se negdje u sredini...
Nisam vise prva od prvih, nisam vise voda i predvodnica...
U dvijesto ljudi to je i tesko biti...
Dala sam te uloge drugima, a ja sam se nasla iza...
Ne iza frontmena na pozornici kao sto sam htjela, ali jednom cu se naci kao frontman u sudnici...
Pokusat cu... Uspjet cu...
Izazovi su veci nego prije, ali zato ih zivot svrstava u svoje redove tek kada ih rijesim...
Ponekad je faks najveci izazov, ali u korak s tim...
Ljubav ispadne da je teze odrzati...
I onda kada poslozim si kockice i izazove dovedem pred svijetlo...
Iskoci nesto trece, neki novi izazov i ova dva, rijesena...
Uspjesno, jer ja neuspjeh ne priznajem...
Ipak ta dva padaju pred trecim... i ja se nosim s njime...
Savrsenstvo ne postoji... Pa tako ni kod prijatelja...
Ipak... ponekad nisu ni potrebni..
Jer ko bi ljude volio kada bi bili savrseni...
Ne... Ja ih volim jer su bili uz mene, jer su ostali i kada su me upoznali...
Stare sam malobrojne sacuvala...
Zao mi je, ali valjda to odrastanje uzrokuje...
Sacuvala sam Zabca i Besticu... Ne znam kako i kad se Best izgubio...
Ali nije vise primarna osoba u mom zivotu mada ga se drzim kao vosak za svijecu...
Nove cuvam... Svoje curke i djecaci...
I pisem o njima... Moje price pronalaze njihove karaktere...
I moj svijet ce imati njihov dio... Samo im moram dati imena u ovom svijetu...
Mom nepoznatom svijetu skrivenom od javnosti...
Pa eto...
Moje Frckavo Zlo... Baby Blue... Cmici Lici Duracel... Disky... Kolega Blond...
I njega ne zaboravljam... Onog tko se dokazao kao pravi prijatelj ove 3-4 godine... Frost...
Ipak najvise mi fali Best... :((
Ljubavne price su uvijek divne...
Cak i one tuzne...
I prave, ako smijem tako reci... Jer nakon svega sto smo prosli... Jos je tu...
Broken Smile i Tecktonik opstaju usprkos olujama i neverama...
A nosile su nas... Gurale od stijene... Razbijale... Odvajale...
Izmedu nas preskakali su drugi ljudi... Slucajni prolaznici... Nevjernici...
Ljudi koji nisu mogli opstati...
Ne damo se...
Jednom je bilo puno, drugi put previse... Treci bi put bilo zauvijek, rekao je...
Ali necu to dopustiti...
Ovo sam ja... Uz njega sam ja...
I opet pisem...
Ne vise one tuzne pjesme koje ste znali citati...
Prerasla sam patetiku i krenula stopama proze...
I ove moje rijeci sve na blogu sadrze dio moga karaktera...
I jos uvijek ne volim kisu...
Jos uvijek sanjam tortu od cokolade ukrasenu jagodana...
I dalje se bojim kise i samoce....
Jos vise plesem...
Nadasve mastam...
I uzivam... :))
Post je objavljen 25.05.2010. u 18:19 sati.