Ne, ne radi se o lekciji iz ornitologije. Dvije ptice iz naslova zapravo su dva osnovna tipa ljudi: nocobdije i ranoranioci. Svakodnevni scenarij kroz cijelo moje djetinjstvo-tata koji gundja i prigovara mami (koja zijeva) kako je normalno da joj se spava, kad tako kasno ide leci. A ona na to odgovara kako joj ne pada na pamet ici leci kao kokos cim padne mrak, tj. kao tata...itd, itd... I evo me sad, odrasla, sa Suprugom. On otvara oci u zoru, svjez kao rosa i baca se na dnevne zadatke. Cak i ako radi ujutro, ustaje sat-dva prije kako bi na miru popio kavu i doruckovao. Ja do nekih 10 sati ujutro (bez obzira kada sam isla spavati) ne znam tko mi glavu nosi, a ako radim ujutro, prvih par sati na poslu mi je uvijek mutno u sjecanju. Popodne je neutralno, oboje smo relativno odmorni i budni, pa ispadne super kada se uspijemo naci na istom mjestu. Predvecer moja ptica seva klima, oci se sklapaju same od sebe. Kakvo gledanje TV-a, kakvi kasni filmovi... ja sam se naravno bas napunila energijom i zustro se bacam na sve poslove koje za taj dan imam obaviti, i tako do kasno u noc-dok moj Suprug blazeno sniva.
Na stranu genetska slicnost roditeljima (koja naravno postoji, ali nam je to taaaako tesko priznati), ili Freudovske teorije nadomjestanja ocinske figure, cinjenica je da su nasi bioritmovi potpuno oprecni. Naravno da ima puno ljudi koji su izmedju ove dvije krajnosti, ali eto, mi smo poput skolskog primjera jutarnjeg i vecernjeg tipa. Sto se mene tice, jos kao skolarka sam skuzila kako daleko bolje i brze pamtim gradivo ako ucim navecer prije spavanja. Imala sam prijateljicu koja bi ustala par sati prije skole na dan nekog velikog ispita i onda ponavljala gradivo. Pokusala sam i ja jednom, pa skoro zaspala na ispit, a cinilo mi se da sam zaboravila i ono sto sam prije naucila. Mama i tata su stalno sizili kad bi vidjeli da sam jos budna, a ja sam u te sitne sate, tradicionalno predvidjene za spavanje, pucala od energije. Na faksu je bilo jos gore-kako sam ja studirala prije generalno omrazene Bolonje (koja vise lici na srednju skolu sa svojim domacim zadacama i obaveznim dolascima), propustila sam nemali broj prijepodnevnih predavanja jer sam ih jednostavno prespavala. Vrhunac je bio u vrijeme ispitnih rokova, kad sam doslovno zamijenila dan za noc, pa sam nocu jela, ucila, radila i disala, a danju vegetirala izmedju sna i jave.
Da ne duljim dalje, tako je i danas. Iako je prekrasno doci doma recimo u 2 sata popodne, dok drugi jos odbrojavaju sate na poslu, to ranojutarnje budjenje je za mene nesto najstrasnije sto mogu dozivjeti. Ako po povratku s posla ne odrijemam barem pola sata, ostatak dana sam za nista i pomalo besciljno tumaram po kuci. Naravno da se do veceri oporavim, napunim baterije i cijela stvar sutra krece ispocetka...
Problem je bas u tome sto je klasicno trziste rada prilagodjeno upravo sevama, a ne sovama. Radno vrijeme je najcesce od 8-16 (ili 7-15), danju se sjedi na kavi s prijateljima, danju se ide s djecom u setnju i slicno. Naravno da sam vise nego jednom pokusala ici ranije na spavanje, ustajati ujutro i sve svoje dogovore "odraditi" dok jos Sunce sja-ne ide, pa ne ide. Huuu-huuu!
Post je objavljen 25.05.2010. u 16:18 sati.