Roman u fragmentima na 132 stranice koji mi se jako svidio. Radi se o djevojčici koja živi u crvenoj i staroj kući u Ulici Mango. Zapravo je to sirotinjska četvrt u kojoj su većinom doseljenici iz Meksika, svatko sa svojom tužnom pričom. Ona ne želi biti tamo, ona ne želi završiti kao druge žene u toj četvrti, udane, koje muževi i očevi tuku i dirigiraju što trebaju raditi u životu. Ona se želi preseliti iz te ulice, iz te ruševene kuće, ona želi dignuti se od stola i ostaviti stolac odmaknut baš poput muškaraca. Knjiga je posvećenama ženama. U trenucima mi se činilo kao da čitam poeziju, a ne roman.
Evo nekoliko citata:
'Ovdje je perviše tuge, a premalo neba. Tek je nekoliko leptira i cvijeća i svih drugih divnih stvari. Ipak, uzmemo što možemo i iz tog učinimo najbolje što umijemo.'
'Željela bih biti
Kao morski valovi,
Kao oblaci na vjetru,
Ali ja sam samo ja.
Jednoga dana iskočit ću
Iz vlastite kože,
Uzdrmat ću nebo
Kao stotinu violina.'
'Ona je uvijek tužna kao kuća u požaru – uvijek nešto ne valja.'
Post je objavljen 25.05.2010. u 10:20 sati.