Marketing
Hajdukova mokra braća
Zoran Malkoč: »Groblje manjih careva«, zbirka priča, Profil, Zagreb, 2010.
Inače nemam problema s razlikovanjem pripovjedača i pisca u književnom djelu, no ponekad te pitanje tko je tko baš strefi, kao u slučaju ove zbirke priča Zorana Malkoča. Priče su, naime, totalno lude, zakoni fizike i fiziologije ljudskog organizma ovdje vrludaju ekstremnim prekograničnim vrijednostima, a pisane su u prvom licu s toliko iskustvenih detalja da ne možeš ne pretpostaviti da je autor bar u blažoj mjeri prošao sve opisano - baš kao što to izgleda, recimo u pričama Bukowskog.
S druge strane, bjelodano je da osoba koja bi stvarno prošla bar dio doživljaja i fizičkih stanja opisanih u ovim pričama - nikako ne bi to bila u stanju zapisati. A ove priče, iako su, da ponovim, totalno lude, pod apsolutnom su kontrolom svoga autora; pismenost, pripovijedanje i logika fabule, iako barataju nevjerojatnim motivima, poput čvrsto stegnutih uzdi u rukama iskusna kočijaša, ni u jednom trenu ne bivaju narušeni. Da takve priče piše luđak ili pijanac, izgubili bismo se u njima, izgubili bi se i njihovi likovi i njihovi uzajamni odnosi. Ali ne, ove totalno lude priče vrište svojom savršenošću, ljepotom i maštovitošću jezika, izbalansiranošću misli, dijaloga, i stupnjevitog pripovijedanja; stilom koji glumi da je anarhičan, ali je zapravo izdrilano normalan, ako me razumijete.
Zoran Malkoč, autor ovih priča, nije luđak kako bi prosječan čitatelj pomislio nakon prvog čitanja zbirke Groblje manjih careva. Ne, Zoran Malkoč je genije.
Priče iz ove zbirke zapravo su kronika alkoholičarske scene jednog omanjeg slavonskog grada. Protagonisti su mokra braća i poneka sasvim ravnopravna mokra sestra, u svemu jedno sedam-osam likova, uz poneke epizodiste koji ne stižu do idućih priča jer u prethodnima umru. Epizode su - jedna luđa od druge. Uz »normalne« birtije, utočište ovih produhovljenih pijandura je i Klub ljubitelja Hajduka, rupa u koju se dolazi piti kad ti svugdje drugdje više ne daju. Uz alkohol, koji otvara vrata najdubljim mudrostima iz baštine čovječanstva, ali i najprimitivnijim nagonima, jedini svjetski problem koji žešće dira ove neumorne pilce su žene, odnosno ljubav. Često će se dogoditi da u jednoj te istoj priči imamo i vrlo dubokoumne rasprave među likovima (što u ovom kontekstu znade ispasti i vrlo kvalitetan crni humor) i scenu krvave tučnjave; ili pak da u jednoj te istoj priči nakon nježnih lamentacija o ljubavi uslijedi vrlo brutalno međuspolno nasilje.
U pričama u kojima nam se daje naslutiti da se u protagonistima ipak kriju plemeniti porivi rasplet će biti još brutalniji, sve do toga da će se likovi svi međusobno pobiti ili barem obeznaniti. Epizode koje nekoga iz stalne postave likova gurnu u kontakt s nekim iz njima izvanjskog svijeta pokazat će da je taj izvanjski svijet još apsurdniji i konfuzniji nego labava psihodelična konfederacija mokre braće iz Kluba ljubitelja Hajduka usred Slavonije. Kladit će se tako mokra braća tko će među njima prvi umrijeti, bit će pozvani na posljednji ručak čovjeka koji se kani ubiti, bježat će pred pobješnjelim muževima svojih ljubavnica, glumit će za dobru plaću divlje zvijeri u kavezima na zabavama novopečenih tajkuna, priređivati književne i kazališne performanse, opskrbljivati drogom izolirano utopijsko naselje patuljaka…
Alkoholičarska subkultura, kojoj naoko pripadaju akteri Malkočevih priča, zapravo je metafora za svijet. Ciljevi su ovih likova, doduše, ograničeni: piti, a kad ponestane - nabaviti još pića; no dokle sežu i koliko su u biti drukčije granice smisla života u stvarnome svijetu koji kronično pati od nedostatka svega ljudskog, a poglavito mašte?
(Objavljeno u Glasu Istre, 23. travnja 2010.)
Post je objavljen 24.05.2010. u 07:19 sati.