Marketing
Spirala prostor-vremena
Refik Mujezinović: »Sevdali mantra«, roman, Vega, Novi Sad, 2009.
Sjećate li se filma Dogma? Takvom nekakvom atmosferom odiše roman Sevdali mantra, na trenutke se u njemu osjećaju i odjeci Majstora i Margarite te brojnih njegovih sljedbenika, čak bi se i Vodič kroz galaksiju za autostopere mogao identificirati u nekim detaljima, no unatoč naslućenim utjecajima, ova je proza vrlo originalna i samosvojna. Izniman je ovaj roman, stila i književnog pristupa gotovo neviđenog na ovim prostorima. Pokušajmo ga odrediti kao - demijuršku fantastiku. Riječ je o fantastičnom romanu neobičnog koncepta i strukture u kome se nadnaravno efektno miješa s nekim klasičnim SF postavkama o višedimenzionalnosti, prostor-vremenskim strunama i tome slično, a s druge strane tekst naginje k egzistencijalizmu, naturalizmu i reality-show estetici, ukoliko takvo što uopće može postojati. Jednim svojim uporištem radnja romana smještena je u bosansko poratno, odnosno posttraumatsko okružje, ali s vremenskim skokovima od srednjeg vijeka sve do bliske budućnosti.
Onaj »demijurški« element odnosi se na pripovjedačku metodu i baratanje likovima. Dvoje glavnih likova, mladić Ed (Ahmed odmila) i djevojka Sanja nastoje živjeti koliko-toliko normalan život u sjeni opakih egzistencijalnih problema. Siromaštvo, neizlječive bolesti, životne opasnosti, beznađe i tjeskoba prate pojedine epizode njihovih života do nekog potencijalno ključnog i češće tragičnog nego sretnog trenutka. No, u svakom takvom »cliff-hangeru« umjesto raspleta nastupa rez, resetiranje, priča u svom započetom tijeku nestaje, a isti se likovi pojavljuju negdje drugdje, u drugoj životnoj dobi, čak i u različita povijesna vremena, a pogotovo u različitim međusobnim odnosima. Jednom su njih dvoje dečko i cura, gotovo pa zaručnici; u drugoj su epizodi djeca, u trećoj su vjenčani, u sljedećoj jedno je od njih mrtvo. Ima epizoda u kojima se njih dvoje čak uopće ne poznaju, ali žive jedno kraj drugoga (recimo, susjedi su) i njihovi životi posredno su ipak uzajamno uvjetovani; u jednoj je epizodi smrtno bolestan on, a u drugoj ona, jednom će on počiniti samoubojstvo, jednom ona, i tako gotovo ukrug, bolje rečeno - u spiralu.
Radnjom kao da ne upravlja pripovjedač, već netko »tamo gore«, a prebacivanje likova između prostor-vremenskih i bioloških dimenzija postojanja ne ide za tim da ih se spašava, da se pronađe lijek, da se njihova ljubav očisti od ovozemaljskih smetnji, već prije ima svrhu obogaćivanja njihovih spoznaja. Naime, pri svakom od tih prebacivanja ne raskida se veza umnoženih likova s prethodnim stanjem, prenose se neka njihova sjećanja i iskustva, ali opet ne linearno, ponekad između epizoda stoji i potpuna blokada i likovi moraju početi ispočetka.
Kao čitatelji, možemo birati želimo li epizode nanizane u romanu pojmiti kao iskustva jednih te istih svijesti, ili kao razotkrivanje sudbinskog genetskog koda niza generacija predaka i potomaka koji se proteže kroz nekoliko stoljeća, prenoseći sličan usud kako na bliže tako i na dalje generacije. Ja bih se ipak odlučio za demijuršku varijantu, jer se neke epizode objašnjavaju (ili se njihovo objašnjavanje dodatno usložnjava) sadržajem koji likovi trenutno aktualne fabule upoznaju kroz drugi medij, primjerice u ispovijesti snimljenoj na videu, u nekom tekstu, virtualnom sadržaju s interneta, kazališnom performansu...
Specifični bosanski humor i, naravno, primjeren jezik pripovijedanja (za nevježe na kraju je pridodan rječnik) dodatni su ukrasi ovoj neobičnoj literarnoj poslastici, koja će ugodno iznenaditi i ljubitelje znanstvene fantastike, i one koji to nisu.
(Objavljeno u Glasu Istre, 16. travnja 2010.)
Post je objavljen 24.05.2010. u 07:13 sati.