Nema mogućnosti. Kad imalo smisla čekati, čekala bih, čekale bismo makar godinama, ali čak ni čekanje ne bi pomoglo, a ni nema vremena za nj. Kad bi se išta moglo učiniti, sve bih pokušala, ali postoje ipak neke zakonitosti protiv kojih nitko ne samo da ne smije nego ni ne može. Ni sada, ni kasnije, ni ikad. Apsolutna, neumoljiva nemogućnost. Bilo kakav stvarni pokušaj vodio bi samo i jedino duboko u propast. Pa dobro, kad ne možemo na javi, u snovima ćemo se nalaziti, u snovima ćemo proživljavati onu jedinu, tako jednostavnu a tako kompliciranu, tako banalnu a tako tešku, želju da budemo jedna pored druge, dugo, da se dodirujemo, da se opajamo svojim mirisima. Ako smo se nehotice više puta mogle naći u istom snu i zadržati to sjećanje nakon buđenja, možemo naučiti upravljati tim snovima, podvrći ih svojoj kontroli kao što u stvarnosti podvrgavamo tijela kako nitko ne bi posumnjao. Tako ću barem imati razloga svake noći odlaziti na počinak. Snove nam barem nitko ne može znati. Znam da je ludo – to je jedina ludost koju si možemo dopustiti. U snovima ćemo se, dakle, nalaziti, dok nam život ne oduzme i tu zadnju mogućnost.
Post je objavljen 23.05.2010. u 21:49 sati.