Marketing
Cvijet hrvatske demokracije
Hrvoje Kovačević: »Zvijer, anđeo, sudac«, zbirka priča, Fraktura, Zagreb 2009.
Odavno nisam čitao ovako subverzivnu prozu. Hrvoje Kovačević upotrijebio je u svojim pričama toliku silu literarnih trikova da će neki manje bistar čitatelj nedvojbeno zaključiti da autor baš žarko zagovara to o čemu piše i da su likovi iz osam poduljih priča - sabranih u zbirci prekrasno znakovitog naslova Zvijer, anđeo, sudac - zaista nacionalni heroji, pravi pravcati cvijet hrvatskog naroda i njegove tranzicijske demokracije, da su to idoli i ideali kojima bi trebalo stremiti.
Bože sačuvaj da je tako; no, u takvoj pretpostavci utjelovljuje se najveća pohvala koju jedan autor može dobiti: zavarao nas je i usmjerio prema svjetonazoru likova koje je stvorio, opsjene njihovih života naša su životna stvarnost, i muči nas to, muči nas toliko da na autora zaboravljamo, više i nije bitno tko je on. Slično se, mnijem, osjeća vrhunski glumac nakon što besprijekorno ostvari rolu najcrnjeg negativca. Njegov lik na ekranu biva savršen u svojoj zloći, zdušno ga mrzimo i baš ćemo se zato lecnuti kada na ulici sretnemo glumca koji je tu ulogu tako perfektno odigrao.
Hrvoja Kovačevića bismo zbog ovih priča zapravo trebali početi obožavati kao prosvjetitelja. Za ono što nam u životu ide loše obično znamo koga ćemo u realnoj svakodnevici okriviti, iako te ljude vidimo vrlo kratko ili ih ne susrećemo uopće, već o njima znamo iz medija. Osmorica karijerista, glupana, umišljenih veličina, parazita, kriminalaca, političara, licemjera, ubojica, slijepih idolopoklonika, vještih manipulatora, bešćutnika, kvaziintelektualaca, kroz osam priča u ovoj zbirci prepričava nam u prvom licu svoje besramne životne putove. Te su priče ispričane ili napisane toliko uvjerljivo, toliko im je duboko pisac zašao pod kožu, da nas od pojedinih misli, gesta i biografskih detalja obuzima gađenje prema likovima koji ih pripovijedaju, a oni, s druge strane, prema nama, čitateljima, ne kriju svoj prezir i omalovažavanje.
Zanimljivo je da je većini likova iz ovih priča glavna preokupacija »razmišljanje«, odnosno onakvo stanje u kojem se uvjeravaju da je njihov za čovječanstvo presudan značaj u tome da se ne zamaraju ničim ovozemaljskim, a da je njihova misija da ovaj svijet dokuče u svim njegovim začkoljicama. Naravno da svi oni pate od kompleksa veće vrijednosti, i naravno da na društvenoj ljestvici napreduju sasvim u skladu s McPhearsonovim zakonima - do položaja koji zadovoljavaju vrhunce njihove nesposobnosti i nekompetencije, bila to umjetnost, bila to politika - gdje su dosezi ipak oprezno ograničeni na rang predsjedničkog savjetnika.
Za neke je likove pisac umjesto aktivne odabrao posredničku ulogu u razotkrivanju apsurda u piramidama društvene moći i utjecaja, kao što je lik pisca po narudžbi tuđih uljepšanih biografija. Ništa manje bizarni nisu ni likovi koji u društvu i svijetu igraju naoko minornu ulogu, ali se, kao u Forrestu Gumpu, događa da se mnoge stvari, presudne za sudbinu svijeta, događaju baš zbog njih, poput lika vječitog studenta na čiju se uspješnost u polaganju ispita kladi cijeli svijet, što postaje prvo mafijaški, a zatim i od državnih tajnih službi nadzirani biznis svjetskih razmjera. Svaka je od ovih osam ispovijedi napisana vrlo suptilno, vrlo duhovito, vrlo uvjerljivo - poput policijskog dosjea, na primjer; a ovih osam genijalno ocrtanih likova - toga postajemo svjesni još tijekom čitanja, a pogotovo kad nam se složi cijela slika - nije stvoreno samo radi naše čitateljske zabave. Oni su tu, negdje vani!
Obožavam ovu knjigu. Nijedna sociološka studija ne bi mi mogla pružiti to što mi je ova zbirka dala.
(objavljeno u Glasu Istre, 26. ožujka 2010.)
Post je objavljen 23.05.2010. u 20:04 sati.