Marketing
Pametujem
Aleja glagoljaša
Nedavno sam u sklopu jednog seminara slušala predavanja naslovljena „Kultura govorenja i pisanja“.
Veselila sam se, pripremila sam mnoštvo pitanja nadajući se (naivno ili prepotentno) da ću bar dio toga uspjeti nametnuti kao temu razgovora na predavanjima. Nije bilo ni najmanje sumnje da bi i drugim polaznicima seminara takvi razgovori bili (mogli biti) korisni. Ali… ništa od toga. Prvo predavanje – prvo razočaranje. Skoro tri puna sata izgubili smo na rastavljanje rečenice na riječi, riječi na slogove, slogove na slova…(doslovno!!!), a zatim smo definirali što je to fonem, a što morfem i razišli se. Druga tri sata posvetili smo jednačenju po zvučnosti, mjestu tvorbe i… mislim da nije bilo riječi o nečem drugom. Nisam sigurna jer sam nakon prvog sata prestala slušati, bilježiti, upijati. Održano je još jedno predavanje čija je tema bila malko vezana za našu županiju i – to je to. Postadosmo pametniji, kulturniji, pismeniji.
Bože moj, kako je malo važan taj naš hrvatski jezik. A tako je moderno biti domoljubno osviješten! Nije li upravo jezik jedan od najvažnijih elemenata koji narod čini narodom, ono što odvaja nas od njih. Da, da, naravno, čula sam ja za bogatstvo dijalekata, za govore posebnih društvenih skupina, pojedinih supkultura, za žargone, šatru, slengove i ine pojavne oblike unutar jednog idioma. Trenutno govorim o onome što neki nazivaju književni (ne volim taj naziv, mislim da nije najsretniji za ovo o čemu govorim), a ja zovem standardni hrvatski jezik.
Upozorite li nekoga da nije dobro sastavio boje hlača i džempera, da nije dovoljno posolio juhu, da je prenaglo zakočio na semaforu, ma čak i ako mu kažete da je malo prejako zviznuo vlastito dijete – sve će to dotični nekako progutati, malo možda promrmljati nešto (kakvu light psovku ili slično), ali neće se baš smrtno uvrijediti. No, kažete li mu da ne može reći „idem kod moje mame pa ćemo doručkovajući naći najoptimalniji način proslave i kuhavši kavu odlučiti kuda ćemo iči“ – eeee, tu on pretrne, osupne se, šokira, zaprepasti, zapanji, zabezekne, zgrane, zapjeni se, zadimi, pa zagalami, zagrmi, zatutnji, zakoluta očima krene prema vama i, srećom, obeznani se pa zakovrne. I imate ga na duši!
Griješim, ne znam, učinim pogrešan izbor, pogrešno sam naučila, ponekad sam nepažljiva, ponekad prava neznalica, ali težim, stremim, nadam se boljem, točnom, pravilnom. Beskrajno sam zahvalna jednom blogeru(!) koji mi je prilično grubo otvorio oči, ukazao na moje mane, na slabe točke. No dobro, njegove riječi su u mom slučaju pale na plodno tlo. Nisam ja baš bila brašno od kojeg nikad pogače (o, skromnosti). Ali svatko i uvijek može nešto naučiti, popraviti. Zašto tako mnogo Hrvata ne želi pravilno govoriti i pisati svoj materinski jezik? Ne želi! Ne samo da ne zna, nego baš ne želi! Razlikujmo sve ono što sam već spomenula (dijalektalne oblike, žargon…) i običan Nepismenitis vulgaris. Čini mi se da ta boleština najčešća baš kod ljudi kojima su jezik i kultura govorenja i pisanja usko vezani za struku: kod novinara, spikera, voditelja, raznih učitelja, kod ljudi koji nešto tumače, prezentiraju, pišu ozbiljne članke, kolumne. Ne shvaćam zašto bi i neka književna forma (nastranu dijalozi, pojedini izrazi koji odražavaju kraj ili određenu situaciju) trebala obilovati jezičnim pogreškama. I onda samodopadni autor još to nazove svojom osobnošću. I ovi veznici na početku rečenice su izraz moje osobnost i svojosti.
Kako izgleda tumačiti neki strani jezik ljudima koji ne znaju materinski, bolje da ne počinjem o tome. Eto, dosta bi bilo za danas. Ni ovo neće nitko pročitati. Ali, dugo me nije bilo pa tako… malo pametujem.
P.S.
1. Moj prijatelj o kojem sam pisala 21. veljače ispustio je dušicu iz svog tjelešca. Našla sam ga osušenog u praznoj vazi na terasi. Tko zna zašto nije htio otići s moje terase. Bilo je tu nekih cvjetića, listića, mislim da je uginuo od gladi.
2. Koliko pogrešaka ima u onoj mojoj egzemplarnoj rečenici?
Post je objavljen 23.05.2010. u 15:15 sati.