Bilo je gotovo nemoguće sjetiti se svakog detalja. Ipak, ono što sigurno znam da, sanjala sam tebe. Tvoj zagrljaj i tvoj osmijeh. Trčali smo po plaži, držeći se za ruke. Osjetih se laganom i slobodnom, kao dijete. Kao nekad. Čak sam i snu bila svjesna da taj osjećaj već dugo nisam osjetila. Čak i tada.
Nakon svega, pobojala sam se da ga više nikada i neću osjetiti.
Grliš me, topim se. Nestajem.
Cijeloga dana, u misli, vraćale su mi se slike iz sna. Tako jako te osjećam.
Tako je lako, jednostavno, nježno.
I baš mi je to čudesno. Kako je tako malo dovoljno da osjetim se sretnom. Sasvim malo.
Poneko sjećanje. Poneka misao.
Poneki san.
Post je objavljen 24.05.2010. u 07:53 sati.